Cijelu tu 1987-mu proveo sam u JNA, većinu roka u predivnom Trebinju. Nije to nešto teško palo, skontaš da moraš odslužiti svoje i odrapiš; u početku, tokom obuke, dok si gušter nadrljaš; kao džomba dokono ubijaš vrijeme. Dragocjeno je to iskustvo, spavaona ili jedinica bila je Jugoslavija u malom, upoznaš mlade ljude iz svih krajeva bivše države.
Stekne tu čovjek prijatelja, drugarstava za cijeli život, upozna divnih ljudi; susretne se i sa onima što se ne uklapaju u njegove moralne(možda provincijalne )nazore. Živković iz Beograda, ovo obavezno treba naglasiti jer i sam je koristio svaku priliku da to istakne, spadao je u onu vrstu u čijem prisustvu se nisam lijepo osjećao. I Stvoritelju neba i zemlje trebalo je mašte i truda da objedini takav nivo narcizma, prepotencije, taštine i oholosti u jednoj osobi. Beograđaninu, bre.
Taj je s visine gledao sve oko sebe, bijednike koji nisu bili rođeni Beograđani; koristio je i najmanju sitnicu da potencira svoj velegradski pedigre, spomene Knez Mihajlovu, Skadarliju, Topčider… U onoj vojsci se puno psovalo i puno lagalo al što je taj lagao… Posebno me iritirao njegov odnos prema nama, glupim Bosancima; to mu je bila glavna uzrečica i to je stalno naglašavao: glupi Bosanci. Pričao je bajate viceve o glupim Bosancima kojima se niko nije smijao.
Ako se govori o recimo kupanju na rijeci, pa ja spomenem Vrbas, kakav bre Vrbas, Jusiću, to je potoče za Savu i Dunav, ti da si ikad bio na Adi Ciganliji video bi šta je reka… Ako se zametne tema o hotelima pa ja jadan hoću pohvaliti naš hotel Kalin (u to doba vrh ugostiteljstva u državi, i šire) opet me sasiječe pred cijelom spavaonom – znaš li ti Bosanac koliko Beograd ima hotela, i ti meni pričaš o nekoj udžerici u tom tvom Bugojnu, ti da uđeš u hotel Moskva i vidiš taj raskoš, pao bi bre na to svoje seljačko dupe.
Potuši me uvijek, nisam imao ravnopravan odgovor sem psovki tako da sam vremenom prema njemu imao jasan stav: prezirao sam ga iz dna duše; njegovi osjećaji prema meni nisu bili ništa tananiji. Gde dođe to Bugojno, Bosanac, iza kojeg brda, ponovio je sto puta a ja sam mu sto puta spomenuo sestru. Ni danas mi nije jasno kako obostrani animozitet nije doveo do fizičkog obračuna.
Lijep, zgodan, često bi u trebinjskim kafićima sjedi sa ljepšim polom dok smo mi bili presretni sa zadnjim ofajlama; priznajem da sam osjećao i zavist.
Bio je veliki navijač Partizana, čak je tvrdio da mu je tadašnji napadač crno-belih Zvonko Živković rođak što mislim da je bila laž kao i ostale; da je pio sa Borom Čorbom, Oliverom Mandićem, da je poznavao Tanju Bošković… Ja sam opet naivno hvalio Iskru, da je igrala u Prvoj ligi, osvojila SE kup… Čujte ga, Iskra… seljački klub, imate li vi uopšte tribine, Partizanov stadion prima više navijača nego što to tvoje Bugojno ima gedža.
Mrzili smo se; taj antagonizam nije imao veze sa nacijom i nacionalizmom, na to se tada nije gledalo. Uostalom, moj najbolji drug kasnije postaje Đorđe iz B.Novog dok se on družio sa Mirsom iz Sarajeva (Sarajlije su uvijek imale kompleks prema Beogradu i uvlačili im se).
Ko će ko dragi Bog, voljom njega i ždrijeba desi se da se u prvom kolu (1/16 finala) kupa Maršala Tita te godine sastanu Iskra i Partizan. Počelo je bockanje, kakav je tamo teren, nemoj bre da crno-beli šampioni slome nogu ako je neravno, kako će oni doći do tamo, ima li put, cesta… Poderaćemo vas kao što smo i Zvijezdu i Hajduka dvije godine ranije, u Prvoj ligi, odgovarao sam a znao da nemamo ni blizu sastav kakav smo tada imali dok je Partizan zadnje dvije godine bio prvak države.
Prepucavanje i jakarenje se intenziviralo dok me mangupski nije navukao: Ajde da se opkladimo kad ste toliko jaki. Ponos i sujeta nisu dozvoljavali da ne prihvatim, ponudi on samouvjereno popriličan iznos; iako rođeni Beograđanin kuburio je sa lovom, od kuće sam dobivao puno više od njega. Iznos je bio uhu-hu, za vojnika dvomjesečni budžet. Konta evo para, s pravom: Radanović, Katanec, Đurovski, Vokri … legende. Halalio sam pare, nisu imale presudnu ulogu koliko pomisao da će mi ovaj vaditi dušu preostali rok.
– Bosanac, od ove love ću kupiti odelo za civilku.
– Samo ti kupuj. Ja sam pare halalio.
– Šta ti sad to znači?
– Ne možete vi Beograđani to shvatiti.
Tog dvanaestog avgusta osamdesetsedme bio sam dežurni vatrogasac, popodne prikovan uz radio aparat. Nisu se tada direktno prenosile sve utakmice kupa, samo prvenstva, javi bi se povremeno sa važnijih mečeva a u vijestima detaljnije. Na Jakliću rovovska borba, prvo poluvrijeme nula-nula. Vrijeme se razvuklo, spopala me nervoza, očistio sam WC i pomeo krug. Idući sat saopštavaju konačne rezultate, dalje su prošli Hajduk, C.Zvezda, Željo, Vojvodina, Vardar, Radnički… U Bugojnu su se izvodili jedanaesterci. Hodao sam po dežurani od zida do zida kao navijen zvrk. Kad su definitivno javili: u Bugojnu malo iznenađenje… zastao mi je dah. Spiker je doslovno tako rekao, ne veliko nego malo iznenađenje što govori o rejtingu Iskre u to vrijeme; drugoligaš iz Bugojna izbaci dvostrukog uzastopnog prvaka i to nije veliko iznenađenje. Kad su javili: u Bugojnu malo iznenađenje, nakon boljeg izvođenja penala Iskra je izbacila beogradski Partizan, skakao sam i derao se kao lud pola sata. Ja to Iskri nikad ne mogu zaboraviti.
Živkovića nisam viđao narednih sedam dana (pare su bile položene kod ćate, sutradan s drugovima i popijene u trebinjskim kafićima; kasnije sam saznao da je čak posudio novac za opkladu). Pio sam mu krv mjesec dana. Ja to Iskri nikad ne mogu zaboraviti.
Ovo sjećanje je samo zrnce u nizu radosti što ih je nogometni klub donosio svome gradu i navijačima. Iskra je činila ono što danas radi reprezentacija, da se osjećamo ravnopravni sa daleko većim, jačim i moćnijim. Gradić koji je doživio ekonomski progres početkom sedamdesetih ipak je bio mali u odnosu na velike centre; Iskra je činila da se osjećamo veći i važniji nego što smo to doista bili; bez kompleksa se borila sa Ljubljanom, Mariborom, Zagrebom, Osijekom, Nišem, Nikšićem… Uz Špediciju postala je brend prepoznatljiv širom Juge. Ovdje su dolazili igrači iz Hajduka, Želje, Varaždina. Glat pobjeđivala talijansku Atalantu, češki Banjik. Možda je bila i prevazišla svoje okvire.
Zato ovaj tekst neka bude apel Onima koji donose odluke, da zaustave agoniju nekadašnjeg ponosa grada. Stanje je beznadežno, dubioza ogromna, atmosfera očajna. Ugasite je ali nemojte joj više srozavati ugled. Ako treba rasformirati sve, početi od nule, od najnižeg ranga (nismo ni sada daleko od njega) i pokušati stvoriti klub koji će u ovakvoj zemlji biti barem solidan drugoligaš. Ili je ugasite, o mrtvima se uvijek lijepo govori.
Nije ovdje cilj upirati prstom i optuživati. Samo vapaj… ne bacajte bisere pred svinje.
