Od oktobra prošle godine, svakog desetog u mjesecu me najmanje njih deset pita šta mi je, a ja svaki put s istim izrazom lica i sa istom težinom izdisaja odgovorim: „Nisam danas nešto.“ Ne znam koliko lažem niti koliko govorim istinu, jer dovoljno sam dobro da pribrano pišem, a dovoljno loše da mi pozli svaki put kada moram proći kraj Zemaljskog muzeja i mjesta gdje još uvijek stoji položeno cvijeće u sjećanje Selme Agić i Edite Malkoč. Svakog desetog u mjesecu jedan dio mene zacvili poput gladnog kučeta kraj puta, a drugi još više ozebe i zastudeni. Svakog desetog u mjesecu me tuče stvarnost i ostavlja vidljive modrice. Tučemo se. Uzvratim. Nije da nisam, ali ona ima više simpatizera pa tako uvijek pobjedi. Stvarnost nije stvar sudbine. Stvarnost je stvar politike. Na izborima biraš svaki dan koji ćeš proživjeti. Izađeš i zaokružiš svoju stvarnost. Meni su zaokružili drugačiju od one koju sam ja htjela. Ja ovu stvarnost nisam birala. Neka se i to negdje zaokruži.
Svakog desetog ponajviše odšutim. Tako mi je i rečeno desetog oktobra. „Prvo ćeš plakati. Glasno i neutješno, a onda će tišina biti tvoj glas boli.“ Istina.
Nije svaki deseti u mjesecu dan kada se može ili mora misliti na Selmu. Na Selmu se, ljudi, misli svako malo. I kada se prođe drugim spratom fakulteta, a shvati da ona neće naići i da ovaj put nećete stati i zagrliti jedna drugu. Na Selmu se misli i kada se milion drugih misli, naizgled važniji, umu nameće. Na Selmu se misli kada se ode u Bugojno i prođe ulicama kojim je i ona nedavno koračala baš kao i ti i sjedne u kafić u koji je ona izlazila. I kada odbrojavate sekunde do nove godine i shvatite da ste prije tri godine u to vrijeme skupa odbrojavale, a da je to sada samo pusta želja i prizivanje neponovljive uspomene. I ako mi kažete da je to život –to što su Edita Malkoč i Selma Agić ubijene na taj način –ja ću vam reći da je to stvar izbora. Neko je jednom davno takvu ili približno takvu vožnju odobrio šutnjom ili smatrao nekažnjivom i od tada je sve počelo. Zvijeri su oduvijek pripadale divljini. Neko je njihov dolazak ovamo odobrio, a neko drugi kroćenje istih smatrao suvišnim. I tako je neko pet, deset, petnaest godina poslije, desetog oktobra u devet i dvadeset minuta navečer bio sasvim slobodan da vozi takvom brzinom i ubije dvije djevojke, ubijene ostavi na ulici i pobjegne.
Istina, nisam danas nešto. U moru utjeha i savjeta, naći će se i ona stara da ne mogu ništa promijeniti i da je tako kako je. Trznut ću se, jer nemam ni pravo na mnogo boli kada pomislim na one koji su te djevojke zvali sestrama i kćerkama. No, sintagma –nisam danas nešto –upravo najbolje preslikava ono što mi jesmo odnosno što nismo. Nismo nešto ni jedanaestog jula, ni kada doslovce uživo gledamo pokolj u Siriji. Nismo nešto nikada čujemo da se nekome našem nešto loše desi ili neka nepravda nanese. Drži nas najviše dan-dva. Ne budemo nešto. I onda idemo dalje. Već sutra budemo dobro. Ono bude nam fino. Pravo dobro nam bude. I sve tako dok ponovo ne osvane dan nečeg tako groznog, a tako stvarnog da propadnemo toliko duboko da otkrijemo potpuno nove dubine srama i straha. Uplašimo se činjenice koliko smo nebitni onima koji nam stvarnost kroje i koliko smo slabi kao bića, kao ljudi, ma koliki nam snovi bili. A i Selma je sanjala. I Edita je sanjala. Svašta su sanjale. I što je najvažnije sanjale su samo dobro i lijepo. Premalen je ovaj život kao i svačiji da bi podnio ostvarenje svih tih snova. Uplašimo se shvatanja stvarnosti koju živimo i činjenice da nam nije nametnuta već da je izabrana. Potom se uplašimo gluposti koja nas okružuje, jer znamo koliko je opasno boriti se protiv toga.
Da budem jasna, ne obavezuje te niko na doživotnu bol i tugovanje za bilo čim, ali bi te tvoj život koji je ništa vrijedniji od Selminog i Editinog, a koji su prekinuti tek tako, trebao obavezati na doživotno djelovanje na sve loše oko tebe, ukoliko već ranije nije. Nećeš uvijek sve promijeniti; nekada nećeš ništa, ali će ti bar savjest biti čista. Parkirani audi na trotoaru je nečiji znak upućen tebi i svima kojima se putanja kretanja tim prekida, da je vozač tog auta superioran u odnosu na tebe, a tvoje nereagovanje je odobravanje i prihvatanje te superiornosti i tvoje inferiornosti. No, ne pristaješ samo biti inferioran već nekoga nesvjesno podržavaš da sutra napravi još veći prekršaj i napravi još veću štetu. Misliš li nekada o tome; o toj nečujnoj povezanosti zla i naizgled sitnih prekršaja? Nije čovjeku dovoljno mnogo da dobije osjećaj nadmoći i nedodirljvosti. Šutiš? Čestitam. Nekoga si potapšao po ramenu i pohvalio, jer je učinio nešto loše.
Grozno mi je pomisliti, ali deseti deseti se opet može desiti –nekome ili meni samoj. I onda opet deset drugih ljudi neće biti nešto. Past će neka druga noć i životi nekih drugih djevojaka će se rasuti po putu. Opet će neko izgubiti kćerku, neko sestru, neko djevojku, neko prijateljicu. I opet ćemo se ljutiti. Toliko ćemo biti bijesni da ćemo čak blokirati saobraćaj, jer jako smo moćni i jako smo snažni. Toliko ćemo biti bijesni da nećemo poduzeti ništa konkretno kako se takvo nešto nikada ne bi desilo. Toliko ćemo biti bijesni da ćemo opet viđati utrkivanje na ulicama i praviti se kao da ništa nismo vidjeli. Toliko ćemo biti bijesni da ćemo po fejzbuku bez razmišljanja dijeliti fotografije usmrćenih i dijeliti tekstove. Sve ćemo mi to. I dok mi to sve; nečiji životi će se gasiti poput svijeća, a uz njih još najmanje tri života što grijaše ruke kraj njih, jer nekome su te svijeća bile jedino i najdraže svjetlo života. Kada nestane plamena i nestane svjetla, ruke i lica najbliža oko njih se povuku u tamu , crknu i nastave da dišu.
Mi to čujemo i tako ponovo ne budemo nešto.
Piše: Emina Basara
