U toku su dešavanja oko dobijanja priznanja “Medalja otpora” gdje su mnogi borci oštećeni a među njima je i istaknuti bugojanski borac Elvedin Tajar kojeg smo kontaktirali da nam kaže svoje mišljenje o kandidatima koji su predloženi ispred Bugojna za priznanje “Medalja otpora” a o kojima smo pisali krajem januara ove godine.
Imena sa spiska koji su predložili „Zelene beretke“, Patriotska liga BiH, Organizatori otpora BiH i Organizatori otpora HVO-a proći će provjere i to nakon što Vlada FBiH usvoji uredbu o dodjeli „Medalje otpora“. Kada će se to desiti, još nije poznato. No, oni kojima bude dodijeljena „Medalja otpora“ imat će pravo na mjesečnu naknadu od oko 315 KM, pravo na prijevremenu penziju, prednost pri zapošljavanju, liječenju…
Za te potrebe trebalo bi oko 1,8 miliona KM godišnje iz federalnog budžeta.
“U martu mjesecu 1992. godine, dobili smo zadatak ispred Patrioske lige da obezbjedimo Gradsku džamiju i osiguravamo kuću predsjednika SDA Bugojno. Nas je bila grupa golobradi mladića koja je bila isturena javno i uniformisani naoružani dugim cjevima. Pošto je bio mjesec ramazana morali smo osiguravati džamiju i vjernike a u pozadini i u skladištu smo čuvali nešto drugo. To je bila prva naoružana neka formacija ispred patriotske lige, mada nikad nismo dobili status članova Patriotske lige.
Nakon nepromišljenih aktivnosti bili smo izloženi na nemilost Srba koji su imali svoje formacije u Čipuljicu i u gradu. Nismo smjeli odlaziti kući jer su svi znali šta smo i tko smo. Spavali smo i živjeli u gradskoj džamiji, o nama je brinuo po najviše veliki čovjek i patriota Midho efendija Čokalović. Izvodili smo razne akcije jedna od njih je bila i izuzeće radio stanice sa sportskog centra u Čipuljiću gdje smo kraj srpskih noćnih straža to odradili. Početak rata smo dočekali tu. Tog 4. aprila smo bili ponos bošnjaka koji su nas desetoricu vidjeli u uniformama sa oružjem ispred džamije. Dočekivali smo izbjeglice sa Kupresa i osiguravali red, početkom ratnih dejstava prelazimo u komandu odbrane grada Bugojna na Titovu vilu i tu sa sehom formiramo prvi vod u TO Bugojno centar veze koji se nigdje kao ni mi nije priznao i spomenuo. U tom periodu smo davali i zajedničke straže sa Srbima u Čipuljiću zbog sigurnosti bošnjaka u Novom naselju. Danas spominju one koji su tada nas pljuvali ili su još bili komunisti.”
Ostaje pitanje, ko je bio 1992. u Bugojnu a ko po Njemačkoj i Austriji itd. dok su pravi borci rizikovali život da odbrane Bugojno od agresora. Gdje su vaši dokazi i fotografije sa ratišta? Ko je izdavao fiktivne potvrde?
