Piše Dženana Bajrić
Ako ću za nečim žaliti, onda neka to bude žaljenje posvećeno plitkoj površnosti i grubim riječima osude bez zrna spoznaje o istini koja se krije iza jednog djela, naizgled neprihvatljivog. Nama! “Društvu bez mana i nepravilnosti.” Grdimo, prstom upiremo u svačije mane kao da svoje nemamo. Nemilosrdno gazimo po tuđim životima, snovima, ledimo nečije osmijehe u vriskove straha, kao da nemamo dovoljno posla oko nas samih. Pa tu i tamo ostavimo dobar komad vremena prljajući vlastite ruke i govor u nečijim suzama, kojih ti nisi ni svjestan da postoje. Postavit ću ovo pitanje tebi, a ti, pazi da šutnja ne bude odgovor, a misli postanu krcate sjećanjima na ono što će izazvati nelagodnu reakciju tvom tijelu. Jezi li se koža na samu pomisao da neko kasne noćne tišine probija jecajima u kojima lebde teške riječi prosute sa tvojih usana? Boli li te rana kojom si isparao nečije srce oštricom svog jezika? Zašto da se neko pred Bogom na tebe požali?
Prava istina je uvijek iza one slike koja se čini kao istina na prvi pogled. I zato…
Ne osuđuj!
Ne vrijeđaj!
Nemaš prava, ni’ po Božijem ni’ po zakonskom.
Šta znaš kakve bitke neki stranac vodi dok izgleda kao da je osvojio rat!?
Ta dva mladića što šetaju čuvajući jedan drugog pod ruku nisu pederi, njegov drug je vjerovatno slijep, potrebna mu je ruka podrške, ruka prijatelja.
Ona starica što svaki dan sjedi na sred parka i priča sama sa sobom, nije luda, samo joj fali prijatelj ili je izgubila nekog sa kim je nekad baš na tom mjestu pričala satima o svemiru, kosmosu, životu na zemlji. Tekstovi javno posvećeni nekome, nisu “dječija posla,” ili odraz nezrelosti, naprotiv, to je krupna sitnica ljubavi koju neko dugo taloži u sebi. Zar je ovo zagušljivo doba toliko ispralo lijepe manire, kulturu i ljudskost do te mjere da se protumači kao nešto “nezrelo, suludo i glupo?” Svaki put kad’ se u tebi probudi nagon da osudiš ono što tebi izgleda neprihvatljvo i čudno, sjeti se da si i ti također čovjek od krvi i mesa. I ti, također imaš neispričanu priču koja je u tebi izvukla reakciju “luđaka!” (Imaš ih, zar ne)? Ali nisi luđak. Samo si preživio ono o čemu ne pričaš. I svi smo mi ljudi! I svako od nas je unikat i junak svog života. Baš kao i ti, svako od nas živi svoju sudbinu. Budi čovjek, razumi. Ako ne možeš razumjeti, prešuti, to barem nije teško. Zapamti da se u tvoj život kad tad vrati svaki oblik tebe. Jednu sliku pogledaj iz više različitih uglova, i vidjet ćeš da ona prva nije bila ni blizu srži prave istine. Često je ta prava istina mnogo gorća i teža nego što smo mogli i zamisliti. I ako ću za nešto moliti neka to bude molitva posvećena Bogu, da niko od nas nikada ne bude nečija nesanica, nečiji nemir i bol.
