“Zarad šire javnosti, a ponajviše vaših prijatelja gosp. Asime imam pravo i moralnu obavezu, da Vam odgovorim na neke navode, koji me vrijeđaju u vašem tekstu – Osvrt na pisanje domaćeg novinara”. Kao prvo nije mi namjera podizati tenzije, u smislu “za i protiv”! Ovoj napaćenoj zemlji u kojoj živim sa svojom obitelji tokom rata i sada, nisu potrebne tenzije ovoga tipa. Tako da ću ovim obraćanjem staviti tačku na cijeli slučaj.
Kao prvo, nije mi jasno, u kom kontekstu se mene onako izvrijeđali, kada ja u svome tekstu niti jedan put nisam spomenuo Vaše ime. Rekli ste, “kako sam ostario i obnevidio”,pa video rijetko viđeni spektakl na ovim prostorima.
Isto tako, bi ja mogao uvrijediti i Vas, kako sve ono niste vidjeli i doživili, “jer ste već mislima i čulima zasigurno bili u Premijer ligi BiH”. Etiketirali ste me napisavši “nazovi novinar”, koji piše za režim. Molim Vas, gosp. Asime, pa ja sam do karte za utakmicu došao na jedvite jade, slučajno. Da pišem za režim zasigurno bi bilo drugačije. I molim Vas, da moje pisanje ne dovodite u vezu sa bilo kakvim kontaktima sa bilo kim iz G.Vakufa – Uskoplja ili pak nekoga iz MRK Sloge! Preklinjem Vas, da na to nikad više ne posumnjate. Moje pisanje je samo moja, i osobno moja impresija svega viđenog i doživljenog. Dalje, nikad si nebi dozvolio, da Vas etiketiram kao lošeg igrača, trenera, sportskog radnika, jer ste Vi za mene, i pored svega iskazanog , istinska i potvrđena sportska rukometna veličina – legenda. A o mom novinarstvu kvalifikacije su dali profesori, magistri i poneki doktor nauka na fakultetu, kojeg sam završio. Polovicu svoga radnog vijeka u miru i ratu sam proveo u novinarstvu: bio sam dugogodišnji dopisnik lista “Oslobođenje”, Radio Sarajeva, i drugih listova povremeno. Bio sam Glavni i odgovorni urednik lista u GRO “Gorica”, suradnik Radio i TV Bugojna, a drugu polovicu radnog vijeka sa odradio U Općini – Službi u kojoj sam bio zadužen i za sport. Nemojte se naći uvrijeđeni, ako Vam kažem, da niste stručni ni kompetentni, da govorite o mom novinarstvu, jer sam objavio zasigurno dva puta više priloga u medijima, nego što ste vi odigrali utakmica i održali treninga. Jedina istina koju ste izrekli, je “da nisam došao u salu, da vidim kako momci treniraju”. Dok ste Vi bili po Svijetu, ja sam godinama boravio na treninzima svoje kćerke, koja je bila prvotimac ŽRK “Iskra”, (igrala i trenirala nekada i na minus 20 stepeni).Mada ne volim naglašavati, ja sam sa ljudima iz “režima” radeći kroz projekte dao značajan doprinos rukometu kroz opremu, rekvizite i semafor u dvorani KSC-a. Što se tiće prisustva na utakmicama (gledao sam derbi sa Borcem). Volio bih dolaziti češće sa unukom, da je odmalena učim da zavoli rukomet, kao njena majka i da sve bude kao u G. Vakufu – Uskoplju bez petardi, topovskih udara, bengalki i zagušljivog zraka. Što se tiće navijača, molim Vas pročitajte moje tekstove o “Vandalima”. Za kraj, gospodine Asime, volio bih, da smo opet na Ti kao nekada. I dalje smatram, kako ste Vi, pored svega alfa i omega, koja bi u narednoj sezoni, mogla pokrenuti slične stvari u Bugojnu, kao u Gornjem Vakufu – Uskoplju. Ja Vam stojim na raspolaganju. Kvalificiran sam i imam iskustvo za teme Sporta, kao važne društvena strukture. Uz to, prošao sam na desetine seminara, edukacija za strateške pristupe razvoju NVO sektora. Smatram, da mogu biti dio Vašg tima u razvoju MRK Iskra. Manimo se prepucavanja preko portala i društvenih mreža, hajde na napravimo nešto, da radimo kao oni gore uz Vrbas.”
Željko Luleđija