Za kategoriju kako postati Zmaj u ovom broju našeg lista govorio je nekadašnji kapiten i trener naše nogometne reprezentacije Vlatko Glavaš. Proslavljeni Bugojanac za reprezentaciju je igrao kada je bilo najteže, kada se ista tek rađala pa smo u njemu definitivno imali pravog sagovornika. Prošao je Vlatko mnogo stvari. Od Iskre, do Bundeslige, pa do opraštaja od reprezentacije u duelu protiv selekcije Svijeta. Oprostio se kako to i dolikuje njegovom imenu i prezimenu, a za “Sport” se prisjetio svojih početaka kao i same karijere te poslao jasnu poruku mladim igračima koji jedan dan sanjaju napraviti ono što je on uspio ostvariti. Iz malog Bugojna zaigrati u Bundesligi, biti kapiten reprezentacije, zatim i trener, mogu samo odabrani. On to zaista i jeste.
– Najveće zasluge za moju igračku karijeru imao je moj pokojni otac koji je više želio da ja postanem igrač nego što sam to želio ja sam. Vodio me svugdje, a zatim jednom i na trening Iskre. Trener je mislim bio Ante Renić, imao sam 13 godina i sve je onda išlo ekspresno. Da nije bilo Ante Renića, Tone Vukadina i Milana Ribara ja ne bih postao igrač. Bio sam do 13-14 skijaš i sjećam se kada mi je otac kupio prve plastične skije. Imao sam divno djetinjstvo, dobre roditelje i čovjek može samo poželjeti da ima takve roditelje. San svakog dječaka u Bugojnu bio je postati nogometaš Iskre, pogotovo u tim vremenima. Da nije bilo mog oca ja vjerovatno ne bih bio nogometaš i ponosan sam na taj njegov odnos prema meni, jer je i on u svom životu doživio da igram u reprezentaciji, pa Bundesligi i onda se oprostim od reprezentacije protiv selekcije Svijeta.To je bila njegova najveća pobjeda i bio je veoma sretan. Zaigrati u Bundesligi iz ovih prostora zaista je za mene i danas nestvarno. Moja zadnja utakmica za Iskru bila je u Prištini i tada je pokojni otac rekao da trebam ići. Ja sam u tom momentu imao dvoje male djece, suprugu i mogu sada iz ovog ugla reći da je to bilo dobro za mene. Kada sam došao u Njemačku jednostavno sve se promijenilo. Došao sam u situaciju da se život promjeni u roku od pet minuta, ističe Glavaš.
U Fortuni je odigrao najljepši dio svoje karijere, postao legenda kluba i idol navijača.
– Igrati u Bundesligu za mene je nešto što će čovjek da pamti dok je živ. Iz Bugojna otići u Bundesligu je zaista nevjerovatno. Bilo je tu i većih talenata i igrača, ali moja upornost se isplatila kao i profesionalan odnos prema fudbalu. Moj otac je rekao da ja trebam samo da treniram i odmaram i tako je i bilo. Kada čovjek obiđe cijeli svijet, postane igrač Iskre u svom gradu, igra u Bundesligu, odigra jednu reprezentativnu karijeru i onda se oprosti protiv Svijeta na prepunom Koševu to je onda to. Kući se onda vratite uz pjesmu Al Dina “Lijepo je doći u svoju čaršiju” i ne znam šta bi sada sebi mogao više poželjeti.
O reprezentaciji priča biranim riječima. Postao je prvi nebošnjak koji je obukao dres repke, nosio kapitensku traku, te bio dio historije u najtežim vremenima. Navijači ga cijene i danas, to mu je kaže najveće priznanje.
– To je opet jedno posebno poglavlje. Bio sam kapiten i igrač u jednom teškom vremenu i ja sam kao i tada i sada ponosan na ono što sam učinio. Stojim iza toga da sam pokojnim roditeljima donio mnoge teške trenutke za nešto što je po meni nelogično, a to je da igrate za svoju reprezentaciju a imate probleme. Imao sam čast i privilegiju u tim teškim trenucima kao kapiten istrčati na najveće stadione u Svijetu i slušati svoju himnu. Za mene je to bila največa čast. Sjetim se utakmice u Brazilu kada sam bio kapiten i to se ne zaboravlja. Da bi postali Zmaj morati imati prvo kvalitete , a svi oni koji su igrali za reprezentaciju su Zmajevi. Svi oni su imali privilegiju da budu Zmajevi, a pogotovo oni koji su to bili u teškim vremenima kao što su Suvad Katana, Marko Topić, Sergej Barbarez, Zvjezdan Misimović, ja i moja generacija i tada su se stvarale mnogo više gledale nacionalno. Ti ljudi su tada imali hrabrosti reći da je to njihova domovina i da žele igrati samo za nju. Za mene je jedan veliki Zmaj Hasan Salihamidžić, igrač koji ima više titula nego igrači sa Balkana zajedno. Njemu se mnoge stvari nisu poklopile u reprezentaciji, ma da je on isto igrao za Bayern i reprezentaciju.
Za kraj razgovora poslao je poruku mladim igračima koji sanjaju da zaigraju za reprezentaciju i budu novi Vlatko Glavaš, Sergej Barbarez, Edin Džeko, Emir Spahić, itd…
– Ta djeca prvo trebaju da se odgajaju na zdravom principu, da imaju prave učitelje i trenere. Moramo njegovati naše, ne trebaju nama na dresovima naše djece Ronaldo, Rivaldo i Mesi. Imamo mi i stariju generaciju i novu kao što su Džeko, Pjanić, Begović i moja poruka je da svi oni koji žele da im ovo bude rezervna domovina ne trebaju da igraju za našu reprezentaciju. Poruka im je također da je život lijep, a ovo što vrhunski fudbal pruža je san svi nas. Danas svaki roditelj želi da im je sin Džeko, a to ne može tako. Roditelji trebaju biti realni, ne živjeti u zabludama i stvari postaviti u zdrave osnove. Nadam se da će se u dogledno vrijeme nekom iz Bugojna desiti karijera kao meni, jer ovo što se desilo meni je nešto za što čovjek može reći da je za to vrijedilo živjeti, dodao je Glavaš koji je i pred brojnih obaveza u privatnom i političkom životu svoje dragocjeno vrijeme podijelio sa čitaocima našeg lista.
