Literarni konkurs
Mujo Adžemović 1. mjesto – diploma za prvo mjesto, knjiga “I jasam iz Srebrenice” autora Fikreta Hodžića i novčana nagrada;
Azra Adžemović 2. mjesto – diploma za drugo mjesto i knjiga “I ja sam iz Srebrenice” autora Fikreta Hodžića;
Edin Topčić 3. mjesto – diploma za treće mjesto i knjiga “I ja sam iz Srebrenice” autora Fikreta Hodžića
Eneida Alibegović – posebno Priznanje žirija za doprinos manifestaciji “Dani sporta i knjige 2018” i knjiga “I ja sam iz Srebrenice” autora Fikreta Hodžića.
Ajna Morić – Zahvalnica
Semir Krnjić – Zahvalnica
Sibela Đopa – Zahvalnica
Šejla Alić – Zahvalnica
Foto konkurs
1. mjesto ” Pogled ka protivniku” – Husein Šljivo – diploma za prvo mjesto i novčana nagrada;
2. mjesto “Evo gola” – Samir Mujakić – diploma za drugo mjesto;
3. mjesto “Atletika Leptir” – Biserka Božić – diploma za 3. mjesto.
Lamija Keso – zahvalnica
Video konkurs
Pobjednik Video konkursa ” Sportom i knjigom u bolje sutra” je Amer Hozić –
diploma za prvo mjesto i novčana nagrada
Dodjela nagrada i priznanja biće upriličena na Promociji borilačkih vještina u nedjelju na stadionu “Mladost” sa početkom u 19:00 sati.
Zahvaljujemo se sponzoru konkursa “Sportom i knjigom u bolje sutra” sportskoj opremi BRAVEMAN.
Pobjednički tekst literarnog rada u nastavku:
”Sportom i knjigom u bolje sutra”
Moj najbolji jaran je Mačak. Ime mi je spomenuo jednom, davno, u nekoj filozofskoj raspravi, pa sam ga, kao i tu raspravu, zaboravio, jer mi je rekao da ga ne zaboravim. Mačak. Svi ga zovu tako, pa i ja. Nikad nije bio dijete za primjer. Kada bolje razmislim, on nikada nije imao ni poštenu priliku da bude dijete, jer se od svoje trinaeste godine brinuo o mlađem bratu, s kojim je živio u napuštenoj baraci, uz obalu Vrbasa. Majka im je umrla davno. Oca nikada nisu poznavali. A od socijalne skrbi su bježali k'o od samog vraga.
Ja sam klasičan primjer srednjoškolskog maturanta. Imam dužu, valovitu kosu. Ponekad, krišom, zapalim cigaru. Nosim slušalice u ušima i u javnosti furam Rundeka kojeg furaju svi. A, za svoju dušu, otkidam na Tomu. Ja sam i jedini razlog zašto Mačak sjedi u klupi, pored mene, prepisuje moju zadaću i dosađuje se na mikrobiologoiji. Tako je. Obojica smo medicinari, iako smo u svemu ostalom dva svijeta različita…
Mačak živi za tjelesni odgoj i tu mi vraća sve štreberske dugove, jer zbog njegovog košarkaškog autoriteta imam mjesto u timu. On je Toni Parker naše škole. A ja… Tim Dankan, u zadnjoj sezoni. Jednako je vrlo loš.
-Hajde, Alene, vučeš se k'o baba!
-Mače, Mače, lahko je laprdat’ kad nema olovke u ruci!
Mačak je tip koji priča malo. Vrlo malo. Da nije ovog mog ispitivačkog temperamenta, sumnjam da bi naše prijateljstvo ikad i počelo. Ali, Mačak je tip koji uzme loptu u ruke. I nakon dvije minute ispriča sve…
April je bivao aprilom tog popodneva. Još nekih tridesetak minuta dijelilo nas je od susreta sa suncem, oči u oči. Ispred škole se razlila druga smjena. Crvena. Plava. Zelena. Sto učenika u hiljadu boja. Bože, kako volim proljeće. Ono je pubertet. Odrastanje. Biljke ulaze u svoje dvadesete, nezrele i zaigrane. Sunce bježi sa časova tokom cijele martovske nastave, a onda se na zadnji čas vrati, i zasija. Ispred aprila je nepregled, cesta i vijuganje. I stotine mogućnosti.
-Mačak, zove te razrednik!, uplašeno uleti klinac iz dežure i istim ritmom i pobježe nakon izrečenog. Zgledasmo se. U posljednje četiri godine, njega je razrednik pozvao samo jednom, i to onda kada me sastavio nogom u glavu. I tad smo se, otprilike, i počeli družiti.
-Šta hoće Matori?
-Pojma nemam.
-Hajde, leti! Znaš da ne voli čekat’. Al’ zato ima ko voli… Čekam te ja ispred!
Mačak, nimalo nalik svome nadimku, otpuza do izvjesnog ureda. Nisam morao da vidim, ali mi je scena razrednika Matorog, kako sjedi preko klupe, sa prekrštenim rukama i naočalama u desnoj šaci, bila jasna kao ovaj dan. Šta li hoće od njega?
Minute su se kačile za vremensku prolaznost kao djeca oko nogu oca vojnika, ne puštajući ga da, ionako nevoljko, ode na teren. Jedan i dvadeset. Drugu smjenu na plohi uveliko je zamijenio stari Šarov, crn, i lijeno raspoređen pod klupom. Tu sam i ja, milujem ga po glavi i jadam mu se o ocjenama, kao nekom dobrom, ratnom haveru.
-Aa, konačno!
Mačak izlazi na vrata. Još uvijek je u tonu preblijedjelog puža, i, čini se da taj razgovor i nije bio neki džekpot.
-Šta je bilo, majka mu stara? Kakav je belaj?
On oboreni pogled usmjeri u pravcu mojih očiju. Pogleda me kao da mi izjavljuje saučešće, a ruke stavi u džep.
-Kaže Matori da nas je menadžer ”Bosne” gled'o u subotu na turniru. Ponudili mi stipendiju za DIF. A kod njih da igram…
-Zezaš!?
-Ne zezam, brata mi Farisa.
Top euforije ispali svoja zrna iz ove zakletve, koju sam, do sada, od njega čuo svega dva puta. Zrak postade teži, i ljepši, istovremeno. Srce sa šansone prebaci u rokenrol, brzo i vidno, kao mjenjač iz onog našeg golfa dvojke.
-Pa too, čovječe, ideeeš u Sarajevooo! Ideš igraaaat’ za Studente, studentu jedan!
Zagrlio sam ga objeručke, ponosan na svaku pomisao o našem druženju. Osjetim da i njegovo srca kuca jako, jače od mog, ali mu je izraz na licu i dalje kamen.
-Postoji samo jedna stvar.
-Koja? Šta je reć’?
-Moram popravit’ ocjene. Matori kaže da me neće pustit’ da položim tek tako.
Mačak je moj najbolji jaran. U ovom kratkom stažu dosadašnjeg života, volim da mislim da smo prošli drvlje i kamenje. Ali, danas, dok stojim oprljen suncem, na staroj plohi, pored lijeve stative omiljenog mi gola, po prvi put u životu me obuze osjećaj odgovornosti. Prema drugu. Prema životu. Prema sebi…
-Popravit ćemo!, izustih nasmijan…
U jednom momentu dani otresoše svoje kočnice sa prednjih točkova kalendara i april mjesto prepusti maju. Mačak je tih dana spavao kod mene. Između nastave i ”osamnaest nula nula košarke na plohi” znali smo još samo za algoritme, Dostojevskog, Veberovo poimanje sociologije, Gradašćevića i ”Carpe diem.” Štreberovanje, sunce i matura nikako ne idu zajedno. Ni u priči! Ali kod nas itekako idu. Kao tri mušketira..!
Prisjećam se navijanja za Barcelonu u onoj tijesnoj utakmici protiv Intera. To mi na svakom Mačkovom usmenom prolazi kroz glavu, jer mi je nervoza od istog jednaka baš toj.
Ponedjeljak… Dan za zaborav. Mrki pogled matematičara Goluba.
-Hajde, Studentu! Možeš ti to!, pomalo, i šapućem, i vičem, glave uvučene u ramena, nadvijen nad klupom.
Matematika, četiri!
Utorak… Profesorica Lalić, uvijek nasmijana. I uvijek nasmijano spremna zagorčati život.
-Dolazim ti na debi!
-I jaaaa!, pridruži se Anela iz zadnje klupe, a nešto kasnije i omanji, neartikulisan, hor cijelog razreda. –I jaaa, Mačak! Hajde!
Bosanski, pet!
Četvrtak… Stari sociolog, profa Ljubić. Pomalo nagluh. Dobričina. I definitivno nije kriv što mu je sudbina predodredila dosadan predmet.
-Fare i ja kupujemo kartu za prvi red!
-Mačak, zamisli da je lopta ta Ljubićeva glava!, prošaputa Edina iz prve.
-Daa, zamisli, Mačak!
-Zamisliii!
Sociologija, četiri!
Ostatak sedmične kule od karata posloži se u tonu naredanog uspjeha. Gdje li se krio ovaj Ajnštajn, i šta je uradio sa onom mojom vucibatinom?
I, tek, šta bi bilo kad bi bilo, pitam se, dok gledam kako petak školu privodi kraju, kako me Mačak koji stoji pored katedre gleda kroz suzne oči, i kako mi cijeli ovaj prizor i samom suze tjera na megdan…
***
Autobuska stanica puna je nervoznih ljudi. Oni nisu takvi inače, znam, jer ih sve vrlo dobro poznajem. Valjda je to tako sa čekanjem, putovanjem i gužvanjem sa mnogo nepoznatog svijeta na malom prostoru. Učini te sekundu mrzovoljnijim. I sekundu nepristupačnijim.
Faris i ja sjedimo pored perona broj tri. Pored nas je Mačkova ‘prekoramenska’ torba. A on, preko puta nas, stoji. Okupani cjelokupnim ambijentom već pomenute nervoze, čekamo ono što nam se ne čeka. Rastanak…
‘Putniktours’ titanički baca sidro u peron. Ljudi se uskomešaše, prigrlivši od stvari ono što im je ležalo na podu.
-Sretno, burazeru moj! Dabogda mi bio najbolji ‘Student’ tamo! I najbolji student, da se razumijemo!
-Hvala, Alene. Hvala ti!
Brzo obavih svoj dio drugarstva i red prepustih Farisu. Nisam tip koji plače, pa ni ovog puta ne želim da mi se omakne ova, malo manje frajer, varijanta.
Stadoh sa strane, na propisnu udaljenost od dva brata. Oni imaju neku svoju intimu, neki svoj prostor, koji ni ja, za ove četiri godine, kao njegov najbolji prijatelj, nisam mogao da dokučim. U tom prostoru, oni su sve. I otac. I majka. I Mačak, i Faris. I utjeha. I razlog… Jedan drugog čvrsto drže cijelim ručnim obimom, i, čini mi se, ni sav NATO svijeta ovaj zagrljaj ne bi uspio rastaviti u ovom trenutku.
-Zapamti, brate, Alen, ja, prvi red, stending ovejšn! Derat’ ćeemo se: Maaačak, Maaačak!
Mačku se sa lica otkinu smijeh, iako se svuda oko njega mogu vidjeti samo suze…
Autobus je podigao sidro. Ljudi nestankom očistili stanicu. Sami smo, Faris i ja. Mi stojimo, dok nam, meni jaran, a njemu brat, odlazi u bolje sutra.
Na izlazu iz stanice, kod skretanja za ‘dole’ na karti našeg grada, jedna čupava glava proviri kroz prozor. Mačak!
-Faarise, čuvaj nam barakuuu!
Bijelog ‘Putniktoursa’ nestade za krivinom.
Mujo Adžemović
