Piše: Antonio Džolan, akademski kipar
Najsloženija i najveća tvorevina koju je čovjek napravio od kada postoji na kugli Zemaljskoj je grad. Američki znanstvenik Louis Mumford je rekao da su „gradovi i jezici najveće i najljepše tvorevina čovječanstva“. Bio je u pravu, jer i grad i jezik služe istome cilju: povezivanju ljudi, razmjeni ideja, osjećaja i misli.
Grad je, također, djelo koje pripada likovnim umjetnostima, on je najsloženija kompozicija oblika u prostoru na Zemlji. Upravo zbog te činjenice, zahtjevnosti i odgovornosti, gradu i njegovom razvoju treba pristupiti jako ozbiljno, sa ljudima iz struke: Arhitektima, urbanistima, stručnim ljudima iz hortikulture i likovnim umjetnicima. Sve ovo je mladi grad Bugojno, imalo 60, 70 i 80-ih godina prošlog stoljeća. Iz jedne ruralne sredine, Bugojno se vrlo brzo razvilo u urbanu sredinu. Zašto je tome tako? Odgovor je vrlo jednostavan. Tadašnje lokalne vlasti su imale puno više razumijevanja, osjećaja, duha i ono što je najvažnije za moderno Bugojno, kakvo su željeli, nisu se „petljali“ tamo gdje im nije mjesto. Jer pametan čovjek poznaje granice svoga neznanja i pokušava ih uvijek premostiti i to su uradili. Pozvali su ljude od struke, vjerovali im i dali im slobodne ruke. Rezultat, za vrlo kratko vrijeme dobili smo: grad po mjeri čovjeka (prvi i najvažniji element svakog grada), grad koji udovoljava nizu potreba pojedinca i društva, grad koji ima vrlo važne četiri osnovne funkcije: stanovanje i rekreacija (cijeli niz zgrada od modernog materijala kao što je armirani beton, prelijepi parkovi i izgradnja Kulturno sportskog centra), industrija (sa svojim tvornicama i skladištima odvojena od stanovanja i povezana s magistralnim putem).
Ono što čini jedna grad gradom, nisu građevine (jer time se zadovoljava samo nužni život u gradu), nego ljudi koji u njemu žive. Ljudi koje vole svoj grad i koji mu daju od sebe ono najbolje, najkvalitetnije, najoriginalnije i stvaraju onaj ugodni gradski život koji bi ipak morao biti, ako ne društveni onda osobni cilj svakog građanina, svake obitelji, svake civilizirane i kulturne zajednice. Jer ono društvo koje posvećuje dovoljno pozornosti mladima i starima i brine se za njihove potrebe i želje je jedino zrelo. A lokalne vlasti su prepoznale akademskog kipara Bugojanca Stipu Ledića, koji je diplomirao kiparstvo na Akademiji u Zagrebu u klasi profesora Frane Kršinića. Nakon usavršavanja u Kršinićevoj majstorskoj radionici, dolazi u Bugojno i radi u bugojanskom Zavodu za urbanizam i izgradnju. Svojim visoko umjetničkim radovima kao što su skulpture, spomenici i fontane je dao veliki doprinos modernom i urbanom Bugojnu. Modernom načinu razmišljanja i pristupanja svojim radovima i gradu, podigao je i obogatio ne samo vizualnu sliku grada, nego pojma skulpture kao simbioze sa građanima. Svoje radove je postavljao neposredno na pločnik, jer je smatrao da oni moraju biti sa svojima, „umiješati“ se među prolaznike. Jedan od najboljih i najmodernijih Stipinih radova u Bugojnu je „Spomenik kulturi i sportu“ postavljen kod Kulturno sportskog centra. Stilizirana obrada kamena, svedena na tri geometrijska oblika kuglu, kvadar i kocku, predstavlja najveći domet modernog promišljanja o skulpturi i umjetničkom djelu. Postavljen neposredno na pločnik okoline KSC-a, da bude „umiješan“ s građanima Bugojna, jer će upravo tako biti trajno nazočan, najviše štovan, podsjećajući svakodnevno da je Bugojno grad kulture i sporta.
Rat je mnogo toga promijenio, i na scenu su nastupile neke druge ideje, vizije i interesi. U svakom ratu se događaju velike migracije ljudi (što je u takvim situacijama sasvim normalno), pa tako i u ratu u BiH gdje je veliki broj ljudi iz ruralnih dijelova došao „odjednom“ u urbano Bugojno. Čovjek živi i prilagođava svijet i okolinu svojim potrebama i malo po malo preoblikuje okolinu. Događalo se često u svijetu da ljudi gradove prilagođavaju svojim potrebama a ne konzumiraju ono što im grad nudi. Pa tako su u centru Zagreba balkoni zgrada bili mjesta za držanje kokoša. Za konzumaciju onoga što grad nudi potreban je viši stupanj razvijenosti i mentalnog rasta. Otići u kino, na izložbu, predstavu, predavanje, koncert, promociju je nešto što se gradi i gdje postoji potreba za duhovnom nadgradnjom.
Danas je grad Bugojno nešto sasvim drugo od onoga što je zamišljeno da bude i u kojem smjeru da se razvija. Sve što je imao kao jedan vrhunsko planirani grad, danas je izgubio. Pojedinac je postao onaj koji je „Bogom dan“ da sve zna i u sve se razumije. Postali smo grad jeftinih, kićastih i neoriginalnih kineskih fontana, a bili smo poznati po vrhunskim, likovno i urbanističko osmišljenim, kvalitetnim i originalnim fontanama kipara Stipe Ledića. Postali smo grad gdje su se pomiješale četiri osnovne funkcije, nepromišljeno i beskorisno stavljanje kružnih tokova, teretna vozila i autobusi prolaze samim centrom grada i naprave kaos na malim kružnim tokovima. Postali smo grad ružnih, neoriginalnih i komercijalnih javnih spomenika, koje masovno prave majstori klesari, a bili smo poznati po osmišljenim, originalnim, jedinstvenim i likovno kvalitetnim spomenicima kipara Stipe Ledića. Došli smo do točke kada lokalnoj vlasti na čelu s Načelnikom „smeta“ bogatstvo i kulturna baština jednog grada. Zašto dirati i pokazivati jedan nimalo lijep odnos prema vrhunskom umjetničkom djelu koji je simbol grada Bugojna i KSC-a? Ako se danas tako odnosimo prema kulturnoj baštini svoga grada pa što nas čeka sutra? U kakvom ćemo to gradu živjeti, jeftinih fontana, cigli i parkova gdje im nije mjesto? Kapitalizam je uništio sve pa tako uništava i naš grad. Gdje su ljudi iz struke, zašto Urbanizam grada Bugojna šuti? Ili smo došli do točke kako je to dobro opisao moj prijatelj, citiram: „Danas možemo pjevati i dipliti o bilo čemu i bilo kome, ali nitko nas ne sluša. Demokracija je rekla svoje! Stari vukovi su navukli janjeće kože te zapasali rukovodeće pozicije u sustavu koji je gotovo pa nemoguće promijeniti bez velikog bunta. Silna destruktivna moć političke stranke proizlazi iz spajanja društvene funkcije sa izrazitim neznanjem što možete vidjeti diljem BiH ali i u našoj Rami. Mladi i obrazovni ljudi zbog takvih kadrova vide društvenu bezperspektivnost i bježe što dalje. Napuštaju svoje dobro plaćene poslove i odlaze i prelijepe domovine Bosne i Hercegovine koju su prljavi političari podijelili ne jednom, već više desetaka puta na svim razinama da bi se što efikasnije moglo provesti sustavno pljačkanje naroda i prirodnih resursa u korist povlaštenih obitelji i pojedinaca“.
„Spomenik kulturi i sportu“ je bez ikakvog opravdanog razloga pomjeren na mjesto koje možete vidjeti na fotografijama. Jedno vrhunsko umjetničko djelo, simbol grada Bugojna, stoji uz sami rub prometne ceste, nagnut na jednu stranu. Poruka vrlo jasna svima onima koji istinski vole svoj grad.
Na nama je da razmislimo dali ga istinski volimo? Ako je odgovor potvrdan onda se „Spomenik kulturi i sportu“ mora vratiti na svoje idealno i nabolje mjesto u gradu, koje je sam autor kipar Stipo Ledić u suradnji sa cijelim timom stručnih ljudi odabrao kao jedino moguće. Jer Bugojno je grad kulture i sporta sa znakom koji to istinski potvrđuje.
Antonio Džolan, akademski kipar
