Pola života za tkalačkim strojem, tradicija se vraća u modu

https://www.zekataxi.com/ https://www.bingotuzla.ba/bingoosmica/

Već 24 godine Ljubica Damjanović iz sela Donja Mahala kod Orašja bavi se tkanjem. Stative koje su izrađene po njenoj mjeri kroz decenije ostale su netaknute, iako su pomoću njih ruke izradile bezbroj umjetnina.

„Kada sam odlučila da to radim, onda sam našla majstora. Odem mu i pitam ga bi li mogao napraviti stative, ali koliko može biti manje. Pokojni djed Iva je rekao da može, napravio ih je da se evo 24 godine ništa nije rasklimalo“, priča za FTV Ljubica.

Ne zaboravlja Ljubica tko ju je podučio ovom zanatu. Prisjeća se kako joj je majka njezine prijateljice pomagala oko osnovnih stvari, sve dok nije svladala te vještine.

„Malo-pomalo, moja Mara dolazila je svaki dan kad pukne konac, ja ga ne znam vratiti. Stvarno je imala strpljenja sa mnom, a i ja sam se trudila.“

U znak zahvalnosti Ljubica je jednu lutku nazvala baš tim imenom, Mara, te joj izradila posebnu odjeću. U sobi u kojoj ona radi, ta lutka zauzima posebno mjesto.

„Ona je obučena u slobodni stil, onako kako je meni lijepo. Ustrvari, nošnja je slavonska, ali oni ne nose bisere nego dukate, a ja volim da ona ima bisere i da mi bude ovako lijepa“, ističe Ljubica.

Tradicija se, izgleda, na velika vrata vraća kroz modne trendove današnjice. Ljubica kaže kako jednostavno ne može stići prihvatiti sve narudžbe, a nerijetko ostane i bez onoga što je sebi izradila, jer se to njezinim posjetiteljima svidi, pa kupe sebi.

„Rekla bih da je danas čak najveća potražnja. Kada sam krenula da radim bilo je jako puno posla, a sad mislim da ima još više. Jednostavno, ne može se stići.“

Iako je mnogima novac najveći motiv za rad, u ovom poslu to je ipak ljubav. Nerijetko san i odmor odu u drugi plan, jer znatiželja kako će izgledati neki novi rad jača je od bilo kakvog umora, priča naša sugovornica. Iako je u Posavini sve manje mladih, pitanje je ima li interesa da neko nastavi ovaj zanat, kojeg bi Ljubica rado prenijela na mlađe generacije.

„Baš bih voljela da mogu na nekog da to prenesem. Sumnjam da će se djeca iz vana vratiti, posebno da tkaju. Neće!“, zaključuje Ljubica.

U vremenu kada je teško procijeniti što će u budućnosti biti s posavskom tradicijom, hoće li ona biti očuvana, ako i hoće, hoće li to biti u ravnoj Posavini ili u nekoj europskoj zemlji gdje sve više naših mladih odlazi, lijepa vijest je da tradicija u ovim trenutcima nije zaboravljena. Jedno je ipak sigurno, dok je Ljubice i njezinih stativa za tradiciju ovoga kraja nema brige.

http://www.kasmir.ba/index.php/katalog/