Neposredan povod za ovu kratku priču je pet godina od stradanja Tarika Ljubuškića-Tareta ,te (ne) izbor počasnog građanina Bugojna za ovu i prošlu godinu. Na jednoj od sjednica OV je donesena odluka da se ove godine niko ne proglašava za počasnog građanina Bugojna za tekuću godinu.
Nekako istovremeno mi sjećanja naviru na mjesec juni 1995.g. i mjesec juni 15.godina kasnije kada je majka Ajša izgubila ,1995.g.sina Admira,2010.g.sina Tarika. Oba su izgubila živote braneći nam jedinu domovinu od unutrašnjeg i vanjskog neprijatelja,jedan u zelenoj uniformi Armije BiH,drugi u plavoj uniformi MUP-a BiH,jedan u Visokom, drugi u Bugojnu u samoj blizini majkinog stana.
Iza obojice su ostale supruge sa po dvoje maloljetne djece.
Majka dvojice heroja je puna sabura i nikad se iz njenih usta nije ništa ružno čulo o nalogodavcima i izvršiocima onih koji su prekinule mlade živote njenih sinova. Njen sabur se vidi i na obljetnici koja je obilježena 27.06.2015.g. na mjestu pogibije njenog drugog sina.
Sad se opet vraćamo na početak kratke priče.
Koga proglasiti počasnim građaninom grada.
Najprije sve majke sinova koji su položili svoje živote ,kako naši političari u predizbornim govorima vole reći,“za domovinu i da njih nije bilo ne bi ni mi sada bili u poslaničkim klupama“.
Nakon toga dolaze supruge i djeca koji su ostali mladi iza svojih muževa i očeva,bez najvažnijeg oslonca, muške glave u životnom dobu kada im je muška glava najpotrebnija.
Drago mi je zbog činjenice što vijećnici OV Bugojno nisu nikoga proglasili počasnim građaninom, kad već nisu počasnog građanina izabrali iz onih kategorija koje sam naveo.
Sudbinu majke iz kratke priče, nevjesta i majkinih unučadi, nažalost, dijele mnoge majke, nevjeste i majkina unučad.
Autor: Nadir Haračić
