Na nestašnom brdašcetu kraj bučne doline kroz sivo nebo viori se još veće sivilo, naša Plava Bolnica. Poput gnijezda ptice koje je već odavno napušteno na suhim granama, bez svoga ruha u jesenjim danima, na golom brdu tu je ona.
Onako ljutitim I mrkim pogledima upućenim mještanima, kao rđavi esker u trulom drvetu liježe ona. Ljuta Bolnica, I to sa dobrim razlogom, onako kao čovjek bez duše, grdi sve oko sebe. Kao vojnik poslije svoje dužnosti, tako i naša bolnica od sebe ne zna šta će. Ni kriva ni dužna, stvorena da svima udovolji, na kraju svima kao trn u oku, odbjegao sa ruže koji nekoga potajno ubode. Vrijeme prolazi a ona lijena svaki dan novu boru dobije, pukotine kao vene na rukama ljudskim koji je stvoriše. Tužna, ljuta, razočarana gleda u našu dolinu a pomoći nikome ne može.
Iako ona već u svome gnijezdu stoji i sama je svrha kao gnijezdo, ali gnijezdo za izgubljene duše. Možda kada očne kapke šire otvorimo, shvatimo da svaka krpa ima zakrpu. Ona koja treba da izgubljene duše vrati u život, njima život pomože uzeti. I ovo sivila malo što ima, gubi nijansu svoju dok nebo iznad nje pusti suzu često jer ono bolje razumije od uma ljudskog. Nijansa tame, kao velika sjena natkrila je nju, veća od vrijednosit ljudske, jer čovjek stvori da bi uništio. Ljudski sukobi pored svojih najmiljih uništiše i nju, naš biser, a teško je pronaći biser u sred mulja. Biser koji je trebao sijati kao sunce što našu dolinu obasja, a bolje reći i dijamant, ali na svu žalost onaj nebrušeni. Nadati se jednoga dana da će neko obrusiti ovaj dijamant koji samo dobroga može donijeti, koji će čuvati duše naše djece a ne biti saučesnik u gubljenju iste.
U kraju mome nade nema ali mašta je uvijek tu, da našega bisera školjka tame će da se odrekne, pa da sija punim sjajem svojim, te uistinu biti u svome pravom ruhu boje plave. Ta boja će da joj pristane kao kruna kraljici jer umjesto sivih i mrkih oblaka upariti se sa vedrom bojom neba.
Asmer Fazlibegović.
