Piše Viktor Dundović: BOŽIĆ – BOGORODNA NOĆ

https://www.facebook.com/Gradski-TAXI-Bugojno-536291753372444/ https://www.bingotuzla.ba/katalogtehnike/

Već s početkom mjeseca prosinca (kada sunce prosine) sv. Nikola pored darova za najmlađe, donosi i neko blagdansko raspoloženje za odrasle te oni postaju blaži, darežljiviji, veseliji, nasmijaniji, radujući se tom bogorodnom danu i najvećem katoličkom blagdanu jer se na taj dan porodi i najveći na zemlji od svih ljudi-Sin Čovječiji koji bijaše poslan od Boga Gospodina svoga da na svoja pleća primi breme grijeha svih ljudi, žrtvujući se za čovječanstvo, vjerujući da će tako moći preobraziti i odvratiti ljude od zla i grijeha.

24.12.2004. Pred samu ponoć moglo se komotno ući u crkvu i skoro prošetati do samog oltara. Pred crkvom nekoliko desetaka mlađarije uglavnom srednjoškolske, poneki dječarac iz osnovne škole. 30-40 automobila u crkvenom dvorištu, pogdjekoja petarda i pojedinačni momci sa pištoljem za rakete, čak i sv. Ante na svom postolju iznad crkvenih vrata nekako tužno posmatra ovu neveliku skupinu mladih ljudi koje ni polnoćko zvono ne prekinu u njihovim bučnim razgovorima, smijehu, dovikivanju. Vidi se da nema onog predbadnjačkog svečanog ushićenja, veselja i razdraganosti čemu se svakako pridružuje činjenica da nema nakićene velike Božićne jelke pred ulaznim vratima crkve a ni žive jelke (zapravo smrče) malo dalje nisu urešene nikakvim ukrasima. U samoj crkvi jelke su kao slučajno ukrašene svjetiljčicama i ništa više. Ni zvonik nije prošao ništa bolje te on ostade bez ikakvih ukrasa na sebi, nijemo tuguje u tihoj svetoj noći. Baš otužno.

Starijih Bugojanaca je veoma malo što zbog zime, što zbog straha da bi im domovi mogli biti poharani ako oni odu u crkvu, tako da se sve veći broj slavljenika odlučuje za Badnje veče ostati u krugu obitelji uz toplu vatru, televiziju i svečanu, obilnu trpezu specijalno pripravljene za tu prigodu i tada se ne vodi previše računa o trošku, bez obzira na sve izraženiju krizu.

Zaplovih u protekle vode svoga djetinjstva, sjetno se prisjećam odlazaka na ponoćku sa roditeljima i tada se nije moglo čestito ni prići crkvenom dvorištu od mnoštva ljudi, djece, žena, cura, momaka, vremešnijih. I uprkos milicijskoj zabrani i strogom nadzoru, to je bio pravi mali rat i prije a pogotovo poslije ponoći od raketa, petardi pa čak i pravih pištolja (a lažu koji danas kažu da se nije smjelo ići u bogomolje). Pored zasljepljujućeg bljeska od silnih eksplozija, sjećam se i promrzlih nogu, ruku kao i nedostatka zraka od ljudi koji su se tiskali u mnoštvu.

Prošli Božić 2003. bio je sa puno više svijeta, crkva je bila ukrašena raznobojnim svjetiljkama, nakićene jelke ispred vrata kao i one žive do ceste, a sedmicu prije održavao se po prvi put u Bugojnu Božićni sajam gdje su se ljudi okupljali i družili svako veče uz toplo piće (kuhano vino), kolače, ćevape, kobasice, pivo, muziku preko razglasa, prodaju odjeće, čestitki, nakita i svega što je kome palo na pamet da tu donese i izloži za prodaju… Za briljantnu organizaciju svega ovoga kao i ostaloga dobra u zatvorenom Bugojnu najzaslužniji je fra Mirko Majdančić – nešto najbolje što se desilo Bugojnu poslije rata – živa legenda od fratra jer je mnogim (a može se komotno reći svima bez izuzetka) prirastao i otvorio srca pustivši da iz njih poteče ono najbolje u čovjeku – ona rođenjem usađena iskra Božje dobrote koja često ostaje zapretana ispod pepela prolaznog ovozemaljskog života i nep(r)obuđeni ostaju sve dok ih neko od Boga poslan (kao što je fra Mirko) ne otpreta, i ne užeže potuljene žiške Božjih darova i čista ljubav provre i nezadrživo pokulja kroz sačinjeni prolaz te preplavi sve ljude oplemenjujući ih Božanskim dahom milostive vječnosti.

Zbog svoje neuništivo vesele naravi, neizmjerivo velike energije, beskrajnog optimizma, strasti za pjesmom i muzikom, nezaboravnih nastupa sa svojim tamburaškim orkestrom, nikad mu ništa nije bilo ni teško ni mrsko učiniti za bilo koga. On je više doprinio zbližavanju i razumijevanju svih Bugojanaca nego svi napori međunarodnih organizacija i predstavnika da se povrati međunacionalno povjerenje i vjerska tolerancija. Neponovljivi fra Mirko Majdančić.

Spontani pokušaj da se iz Hrvatske prenese običaj pripreme purica na Badnje veče nije pustio dublje korijenje pošto se kod nas u Bugojnu najviše za tu prigodu peklo svinjsko, janjeće i pileće meso. Ovaj neuspjeli pokušaj zavođenja novog običaja nije zaživio a što potvrđuje i gospodin M. koji u svojoj mesnici ove godine nije u ponudi imao purice jer je i prošle godine bila slaba prodaja. Teško je, ako ne često i nemoguće ljudima promijeniti neke ukorijenjene stare navike novima i tu obično trijumfuje tradicija, poništavajući novotarije.

Jedino čega je sve više iz godine u godinu to su ukrasi i svjetiljčice na katoličkim  kućama pogotovo u selima sa dominantno hrvatskim življem: Čaušlije, Udurlije, Titova ulica od spomenika na ulazu u grad iz pravca Donjeg Vakufa pa sve do diskoteke DA-DI, Bristovi, Vučipolje, Kandija, Gaj…

25.12.2004. iza ponoći, iako je bilo vedro nebo sa vidljivim bljeskajućim zvijezdama i svijetlom mjesečinom, nije bilo hladno da bi ujutro topla jugovina rashlađena u planinskim njedrima počela razjedati oskudni snijeg pa se tako izgubi onaj svečarski snježni ugođaj što je obično pratio dane Božića, ali, eto, sve se preokrenulo stubokom (naopačke) i ništa nije kao što je nekad bilo po ustaljenom redu.

25.12.2005.g.

Ponoćka, vrijeme prohladno i magličasto, pred crkvom više auta negoli ljudi, u crkvi se može komotno prošetati i do samog oltara, ispred crkve nema čak ni uobičajene pucnjave (što je dobro).

Bljesnu pred očima daleka i davna prošlost kao noćna munja – kako to nekad bijaše:

izlazilo se po kafićima, kafanama, restoranima, pravile se igranke, prelilo se po kućama i stanovima uz muziku iz gramofona ili uživo uz pjesmu, svirku, dobru mezu i još bolju kapljicu, a sve ovo bijaše u ona prohujala prijeratna vremena koja ja pamtim od 1970.-1990.g., za koja neki kažu i debelo i bezočno slažu kako je to bilo zabranjeno, kako se nije smjelo, kako se nije dozvoljavalo, kažu i opet lažu. Kroz cijeli grad se prolamala muzika iz jakih zvučnika, sve je bilo krcato veselim, razdraganim mladićima i djevojkama.

Na prvi dan Božića u Titovoj ulici, počevši od kuće Čuljak Zvonka i Anđe pa do današnje diskoteke DA-DI, po jedan ukućanin, obično najstariji i poneki tek zamomčeni, formiraju grupu koja bi sve katoličke kuće na pomenutom potezu obišla, čestitavši domaćinima Božić, sjeli za bogato pripremljen stol sa kojekakvim đakonijama od mesa, kolača, pića, nazdravili bi svima, malo zamezili i popili a potom bi se razlegla pjesma iz moćnih muških grla (njih oko 30-tak). Ova praksa se održala do pred sami rat (zadnja 1991.) a poslije toga više je nema, osim u sjećanju mlađih jer skoro svi oni stariji su već odavno preselili u nebeske visine…

Nekad, unazad nekoliko desetljeća, nije se moglo sa ulice ili trotoara stupiti u crkveno dvorište, a kamoli se probiti kroz silnu gužvu do u samu crkvu. A danas kada bi se slila sva silna auta i ljudi, ne bi se opet moglo popuniti kako to nekada bijaše (dupke puna crkva, dvorište, trotoari, ulice oko dvorišta).

Prije na Badnje veče se oko 20 sati već počne skupljati pred crkvu a danas tek oko 23 sata, dakle pred samu polnoćku poluprazna crkva i dvorište i tek u 5 do 12 odjednom prepuni i crkva i dvorište (ali ni izbliza kao nekad).

Po nekima koji bezočno lažu da se onda nije smjelo pohoditi vjerske objekte i slaviti vjerske praznike ispada da se onda slavilo a „nije smjelo“, a danas kada „se smije“ – ne slavi se.

24.12.2009.g.

Temperatura iznad 10 stepeni, tek pred samu ponoć na Badnje veče crkva se popunila, a vani je ostalo nešto uglavnom mlađarije. Snijega ni za lijeka, a prije samo nekoliko dana je bila prava mećava, s petka na subotu 18. na 19. 12. snijeg je padao cijeli dan i noć, pa čak i u nedjelju 20.12. je još uvijek padao do oko 40-ak cm visine.

U subotu 19.12. temperatura -12 stepeni a u ponedjeljak -24. meteorolozi su najavljivali 2-3 dana pred Božić porast temperature sa -24 na plus 15, zvučalo je kao nemoguće, ali oni bijahu u pravu pa je u utorak veče 22.12. zapuhao jak jugo tako da je do Badnjaka pokupio sav snijeg kao da ga nije ni bilo. Crkva je doista prelijepo ukusno renovirana što dodatno doprinosi ugođaju ove Svete noći.

Petarda i raketa je bilo veoma malo – što je dobra stvar jer Božić je praznik mira, dobrote, plemenitosti, a ne bahatosti začinjene eksplozijama na koje se svi stariji neugodno trzaju jer im budi loše asocijacije na ružno i opasno vrijeme minuloga rata.

24.12.2010.g.

12.12. oko 16 časova poče padati snijeg sastavljajući nebo i zemlju u jednu neprozirnu bjelinu, guste pahulje nanosi vjetar u svim smjerovima da se bukvalno ne vidi prst pred okom. Zima je dala sebi malo oduška. Kiša padala skoro do 23 sata.

A snijega ni na pomolu. Po prvi put se ukrasile ulice Zlatnih ljiljana i Stipe Đereka svjetlosnim lampicama (u obliku zvijezda i jelke – stavljene na postojeće ulične svjetiljke. Zaslužan za ovaj novogodišnji ukras je načelnik Hasan Ajkunić i nekoliko pojedinaca. Čin za svaku pohvalu.

U cijelom gradu na Badnjak poneka petarda i raketa i to je sve (što je odlično). Nije dozvoljen autima ulazak u crkveno dvorište tako da nije bilo nepotrebne gužve i buke koju stvaraju auta što bi stalno ulazila i izlazila i time remetili onu pobožnu atmosferu ispred crkve. Nijedne petarde (barem dok sam ja bio tu). U crkvi prekrasne jaslice, izuzetno lijepo i raskošno napravljene, pravi umjetnički rad.

Na ulici, u kafičima i ispred nema povišenih tonova, ne vide se ni oni pijani, od svuda samo trešti muzika. Uglavnom mlađarije (muška i ženska).

Jedan od najmirnijih, najdostojanstvenijih, najtoplijih Božića – kakav i treba da bude taj veliki dan odnosno Sveta noć kad se porodi Božji sin na radost cijelog svijeta.

26.12.2010.g.

Još jedna novina – 5 trubača sa bubnjem  pobudilo je pažnju svih stanara u Nuglama (to rade već nekoliko godina zaredom i za Bajram i za Božić te tako dodatno doprinose svečanom prazničnom ozračju i općem veselju. Veseli rojevi sitnih mušica snijega počeše se spuštati iz bremenitoga neba i razigrano vrludaše gore-dolje, lijevo-desno, bježeći tako od prizemljenja jer i pahuljama je draži let nego pad.

Da se prisjetimo jedne narodne izreke:

„DO BOŽIĆA MED, OD BOŽIĆA SNIJEG I LED“

 

26.12.2010.                                                                                    Viktor Dundović

http://www.kasmir.ba/wp-content/uploads/2020/12/KASMIR-KATALOG-2020.pdf?fbclid=IwAR3AjuoeklOLyn_mB3ovYv7c92-EaCLISkHx2lRIfX5P3kNtt0PCqa8mw_o
https://aspremium.olx.ba/