Piše Senad Jusić-Čupo: Pakao Marakane

https://www.facebook.com/Gradski-TAXI-Bugojno-536291753372444/ https://aspremium.olx.ba/ https://www.bingotuzla.ba/kataloskaponudatehnike/

Uvijek je gurema sa tom našom reprezentacijom, od osamostaljenja svaka je utakmica istorijska, u jednoj godini znalo je biti po tri utakmice godine. A naboj – navijački, patriotski, prkosni – bio visok, na granici fanatizma. Tako su se najvatreniji navijači i nazvali. Fudbalska reprezentacija bila je, u to vrijeme, naš ponos i dika, jedino sa čime smo mogli parirati ostalim, normalnim državama. Tok vremena otkrit će bolnu istinu da od razvoja i napretka nema ništa. Tako da su repka i igrači, u vremenima dekadencije i stagniranja, a stagniranje je jednako propadanje, bili jedini koji su ulijevali nadu i jedino zbog njih i njihovih pobjeda mogli smo biti ponosni. Bilo je poraza, budi bi i pobjeda. Sa svakim novim kvalifikacijama javi se nada da će se BiH konačno plasirati na svjetsko ili evropsko prvenstvo, da budemo dio svijeta, da pokažemo da smo i mi normalna zemlja, da jedemo viljuškom, znamo engleski…

I uvijek je malo falilo. Jedan gol. Utakmica sa Danskom baš je bila antologijska. Prva zvanična, sa Grčkom na Koševu, djelovala je nadrealno, hiljade navijača šutke idu, mokri od kiše, pored pomoćnog igrališta-groblja, na kome su još svježe humke sa drvenim nišanima.

Došle su i kvalifikacije za SP 2006 u Njemačkoj. Voljom ždrijeba u istoj grupi su BiH i selekcija Srbije i Crne Gore (tako im se tada zvala država). Nakon promjenljivih uspjeha, uslijedio je niz dobrih rezultata, remi u Valenciji (igralo se dok Španci nisu poravnali, do stote minute), pobjeda nad Belgijom i slijedi gostovanje u Beogradu, pobjeda nas vodi u baraž, njih direktno.

Išlo se na sve domaće, pokoju gostujuću ali ovo je bilo… Šuškalo se, govorkalo, sve dok BH Fanaticosi nisu obznanili da naši navijači imaju pravo na 500 mjesta, pa ako ima toliko budala, ići će se. Iz Bugojna se javilo nas 14.

Utakmica visokog rizika je termin koji se koristi kad je baš veliko rivalstvo, uzavrelih strasti i antagonizama. Za utakmicu između Srbije i BiH, kako onda tako i danas, FIFA nema termin kojim bi je označila.

Preko BH Fanaticosa osigurane karte, platili nešto simbolično, resto su platili igrači. Pokret u noći sa 11/12.10. ispred Papagaja i pred zoru dolazak u Sarajevo, tu čekaju Šaran i Đela, ostavili vozila na parkingu te sa navijačima iz cijele BiH trpanje u buseve. Bakljada prije polaska. Prevoznik je Zeba Tours, koju je on računicu našao, zna li jadan gdje ide. Jer atmosfera i sve ono što prati takav meč ukazivali su da će to biti najmanje sportski događaj. Odvraćali su nas, govorili jeste li ludi, idete glavu izgubiti… Jednostavno smo osjećali da moramo biti na toj utakmici. Kontamo, ipak je to Beograd, velegrad, oni su iznad ovih sranja. A jest bilo i prpe. Par mjeseci ranije Huki i ja bili smo na utakmici u Briselu, među rekordnih 15 hiljada be-ha fanatika. Takve stvari oplemenjuju dušu.

Instrukcije od vodstva BHF su ne provocirati, navijati bez vrijeđanja, ništa ne unositi, svaki izgrednik bit će udaljen, neće ući na stadion… Fifa je kao zauzela rigidan stav. Ne bi bosanski navijači vjerovatno ni prismrdili Beogradu ali je Srbija bila u izolaciji i na svaki način se trudila da popravi svoju sliku u svijetu. Ovo im je bila jedinstvena prilika, događaj je dobio globalnu pažnju, sve svjetske kuće su o tome izvještavale, igraju dojučerašnji neprijatelji, CNN je direktno pratio naš put od granice. U takvoj situaciji tamošnje vlasti svojski su se potrudile pokazati kako se radi o državi koja poštuje civilizacijske norme, biblijske vrijednosti, gaji demokratiju, uvažava susjede. Čak je njihov premijer nazvao Bosnu državom.

Još kroz ravnu Posavinu prvi znaci dobrodošlice. Jedan lik se popeo na krov kuće, stavio šljem na glavu i maše sjekirom. Ni ostali dio puta ništa bolje, nismo očekivali znake ljubavi ali ni toliku netrpeljivost i zadrtost. Noževi i sjekire. Po ulasku u Srbiju preuzima nas žandarmerija, kolonu od deset autobusa prate, rotacije ispred, iza, pokriveno je sve, raskrsnice, bilo je tu čak i borbenih vozila. Iznad glava stalno kruže helikopteri. Saobraćaj na auto-putu skroz zaustavljen, nepregledne kolone čekaju dok mi prođemo. Svi izašli iz auta i prijeteći mašu, na licima im se vide mnoge osobine, sve osim one – ljubi bližnjega svoga. Mislim da smo tokom tog puta, uz veliku pandu sa Tibeta, bili najzaštićenija bića na planeti.

Kroz Beograd isto, od prelaska Save do stadiona nijedne geste koja bi sugerirala bar blagu naznaku dobrohotnosti, da ti neko prijateljski ili neobavezno mahne. Jesu neke žene. Uglavnom su to prijeteće gestikulacije, tri prsta, srednji prst i prelaz rukom preko grla. Najmlađi nam jebu sve živo i mrtvo u skladu sa tamošnjim nastavnim planom i programom. Kad poslije pričaš, kažu ti „to su ovi odvamo, nisu to pravi Beograđani“. Moguće.

Po izlasku iz autobusa, pred stadionom, spontano, kako ko izađe, prihvata pjesmu, stotine grla sred Beograda pjeva: „Sve što želim u ovom trenutku, igraj Bosno, igraj i pobjedi..“. Jeza. Ulazak u grotlo stadiona, neko pretresen do gole kože, neko nikako, sat-dva ranije. Uspjelo se unijeti veliki transparent na kome piše BUGOJNO. I tu počinje pakao. Njih 55 hiljada, nas 500. Počelo je vrlo brzo. Poznati repertoar: „Ubij Turčina“, „Nož, žica, Srebrenica… i ostale epske junačke. S naše strane „pesto, pesto, pesto godina…“ Shvatili su. Počeše dolijetati kamenice, stolice, komadi betona. Ni danas mi nije jasno čime su odvaljivali one komade betona, oštre i opasne poput gelera. Sve više krvavih glava. Mladog Tupu je dobro strefilo, zamotavaju ga. Aj, uj! Sve češći jauci. U početku je bilo ne uzvraćaj, kako je eskaliralo uzvraćali smo njihovim projektilima, odvaljivali stolice da se zaštitimo i gađali ih njima. Tu je naš grijeh, kao i u ratu, što nismo ostali istinske žrtve, prepustili se i gotovo. A mi opet drznuli da se branimo. Pa su kasnije delegat FIFA-e, kao i predsjednik Saveza Ušanović, izjavili da smo isti. Bio sam za mirno rješenje sukoba dok me nije spičilo u kuk, komad betona veličine šake. Delaliju je pogodilo među noge, zlobnici kažu zato što nije đerešen. Čuju se i detonacije. Nekom momku je odnijelo prste. Topovski udar.

Ima zemalja u kojima ljudi padnu u nesvijest kad vide krv, kod nas padaju u delirij. Tako da je bilo sve više krvi i sve više napada.

Krvavi, izubijani, sa sjedalicama iznad glava, slušamo himne. Intonira se himna Bosne i Hercegovine. Sred Srbije, sred Beograda, gdje su samo par godina ranije govorili da Bosna ne postoji, da mi ne postojimo. Gledao sam u svečanu ložu gdje je bio sav njihov vrh, morali su ustati i slušati našu himnu. Gledao a suza je tiha krenula, tiha suza tuge i trijumfa. Ima Bosne, burazeri. Ima.

Borba na terenu i tribinama se nastavila. Rano smo primili gol i sad ganjaj. Činilo se da će provaliti te smo se povukli u zahode, naoružali se cijevima i krhotinama razbijenih lavaboa, napravili usko grlo. Dole na dnu tribine, dole su se momci cijelo vrijeme tukli sa uljezima koji su pokušavali da probiju, bili su naviše i u boljem položaju, to je ljudi bilo šaketanje bez prestanka. Čak su dvojicu zarobili pa ih specijalci oslobodili. Našu grupu je spasilo to što je bio Ramazan i niko nije pio, inače, ko zna kako bi završili. Alen je neumoran, Huki nešto tih. I redari psuju, prijete. Jedino su specijalci na visini zadatka, stoje kao ukopani. Kaže Dino, ovi ako dobiju naređenje, mi smo gotovi. Konfuzno je gledati utakmicu i gledati da sačuvaš živu glavu, ali opet smo bodrili naše igrače. Lete baklje, sjedalice, kamenje, beton, sve osim mješalice. Bilo je tu i straha, što jest, jest, jer u takvoj atmosferi mržnju se moglo fizički osjetiti, opipati, kao nešto materijalno, kao crni pamuk. Ogromna je to mržnja bila. Nemam ništa protiv Beograda, čak naprotiv, ali tako je bilo. Hajmo opet reći da su to ovi odvamo.

Bilo je svega. Dok nas zasipaju svim i svačim oficijelni spiker poziva domaće navijače da ne nasjedaju provokacijama. I u takvoj izgibiji momci su vikali „Volim te Bosno“. U jednom trenutku Barbarez traži od sudije da prekine utakmicu, vidi da smo u grdnoj opasnosti. To se vidi na ovoj slici, specijalci kreću na nas. Molio sam Boga da bar izjednačimo ali Bog je ostao dosljedan, kad god je trebao Bosni, nije se odazvao. Nismo uspjeli izjednačiti.

Nemanja Vidić na kraju dolazi pred nas pobjedonosno i prelazi rukom preko grla. Nikad mi neće biti jasno zašto se mali narodi kurče.

Maltretirali su nas još dva sata nakon završetka, do ulaska u autobuse. Valja proći kroz Begiš nazad. Kao u filmu „Wariors“. Nijedan bus nije ostao čitavih stakala. Sem našeg. Nije više bilo kamera, nije bilo zaštite. U jedan su pucali, dva metka u trap. Garant ovi odvamo. Trebalo je doći bez stakala do Sarajeva, početkom oktobra. Ali došlo se, trehali se na svoj račun – izubijani, zamotani, poraženi. Sarajlije nas gledaju kao ostatke Teritorijalne odbrane. Huki je vozio nekakav stari audi, iz auspuha je izlazila živa vatra (stavio manji karburator radi potrošnje, po ravni je sve u redu, čim uzbrdo…). Prvo smo se bojali, vozeći iza, da će eksplodirati. Poslije, preko Rostova, umirali od smijeha. Na svakom uzvišenju sukne plamen kao iz bacača.

I eto. Da li je ovo bila pogibeljna avantura ili čin patriotizma, zavisi kako ko gleda. Treba pitati one koji su tamo bili. U svakom slučaju, nikad više onog duha, navijanja, ljubavi prema zemlji i nadanja u bolje dane. Sve je to iščezlo. I nada.

Reprezentacija je nastupala u sastavu: Hasagić, Berberović, Musić(Bešlija), Spahić, Bajramović, Milenković, Bolić(Misimović), Grlić(Bartolović), Barbarez, Salihamidžić, Jakirović.

Navijači iz Bugojna u sastavu: Mirso Bačvan, Sanel Kaltak, Dino Kulašin, Dževda Kadunić, Edin Bevrnja-Ajšin, Emir Delalić-Delalija, Alen Pobrić, Husein Muratspahić-Huki, Almir Tupo, Sajo Šaran, Edin Ugarak-Kedi, Nećko Duraković, Emin Đelilović i Senad Jusić-Čupo.

Nažalost, Huki više nije među nama.
Njemu je posvećeno ovo sjećanje.

Senad Jusić – Čupo

https://telemach.ba/
http://www.kasmir.ba/wp-content/uploads/2020/12/KASMIR-KATALOG-2020.pdf?fbclid=IwAR3AjuoeklOLyn_mB3ovYv7c92-EaCLISkHx2lRIfX5P3kNtt0PCqa8mw_o