Teku godine, ali zaborava nema. Ono što je učinjeno, prošlo je. Ali bošnjaci ne zaboravljaju. Svakim danom bol je sve veća, zbog onih muškaraca, dječaka, beba, koje skoro ni miris dunjaluka nisu udahnule, zbog voljenih, zbog nevinih.
11.jula 1995. godine, izvršen je genocid u Srebrenici. Izvršen je nad bošnjačkim narodom od strane vojske bivše Jugoslavije. 8,372 nevino ubijenih ljudi,na stotine silovanih žena.Pitanja koja uvijek postavim na taj dan:
“Kako se neko može nositi sa tom krivicom?
Kako će otići na onaj svijet”?
Kako će dušu ispustiti kad zna za svoja djela?”
Za masovne grobnice u kojima su bacali tijela izamaskiranih ljudi i ponosili se time.Kad zna da oni potoci u koje su ih bacali postaju mezari tih ljudi. Fabrike, krvlju natopljene od mučenja,ostaju.
Zar su zaboravili?
Krv se ne može oprati.Teško da može.Niti sa zidova fabrike,ni akomulatora,niti sa njihovih ruku.
Ona ostaje do kraja života.
“Ti nisi čula,gospođo Evropo,i ako se vrisak čuo do neba.
Ne, Evropo,nisi čula ni vrisak ni plač,ni jecaje.Nisi mogla osjetiti suze majčine kako ruke sklopljene spušta na lice i tuguje,nada se da će joj se muž vratiti.
Ne, Evropo,to nisi čula ni osjetila.
Tebi je bilo važno da si ti dobro.
Nije te bilo briga ni za koga drugog…
Ni za onu djevojčicu što je čekala pred zamagljenog prozora i svako malo ga brisala ne bih joj se brat i babo ukazali na brežuljku…
Pa kada ih ne bih ugledala majku bih sa sedžde podizala pitajući je :”Majko,kada će babo i braco doći,hoće li se vratiti”?
A majka mokrog lica od suza,podigne se sa sedžde i samo je zagrli …”
Ni do nje ti nije bilo stalo Evropo!
Neki ljude to ne shvataju,misle da je Srebrenica samo 11.Jula.
Ne,čovječe.Ona je svaki dan.
Svih 365 dana u godini,ona se ne zaboravlja.
Ona se drži u podsvijesti i svaki put kada je se sjetiš prouči Fatihu za žrtve.Tebi bih to bilo samo nekoliko puta u godini,a majke Srebrenice je uče svaki dan.Pogotovo one ne zaboravljaju. A znaš čovječe,one smireno i strpljivo čekaju dan obračuna.Znaju da će Allah kazniti nevjernike na Sebi svojstven način. A one se prisjećaju ajeta :”I ne recite za one koji su na Allahovom putu poginuli:”Mrtvi su”.Ne,oni su živi samo vi to ne osjećate.
I svoju dušu smiruju rečenicom:
“Svi smo mi Allahovi i njemu se vračamo”.
Smiruju se tako i bar na tren smirene utonu u san i zamišljaju dan kada će opet sresti svoje sinove i prigrliti ih kao onaj put kada su ih posljednji put ispratile i nikad ih više nisu srele!
