Miro
Kad neko ima nadimak koji je naveden i na osmrtnici pomislili bi oni koji ne poznaju, ili površno poznaju navedenu osobu, da nije dobar čovjek, da je neki spletkaroš ili tako nešto.
Miru sam poznavao od djetinjstva kada smo se igrali na „Domskom“ igralištu a on sjedio na tribinama s cigaretom u ustima. Bio je tih, miran, nas mlađe nikad nije ni čvokom opalio za razliku od njegovih vršnjaka. Zato smo ga kao djeca voljeli.
U ratu, kada mi je otac imao težak infarkt, sjeli smo zajedno u sanitet koji je vozio i preko Šenkovića i ostalih makadamskih puteva krenuli prema Travniku. I tada je Miro vozio koliko je brže mogao i šutio.
Stigli smo na vrijeme u Travničku bolnicu. Kada smo završili s prijemom otišli smo na ćevape, kupio sam mu cigareta. Rekao je ne treba, nema smisla, to je moj posao. Cijeli rat je proveo u sanitetu.
Počivaj u miru dobri Miro.
Piše: Haračić Nadir
