Piše Dženana Bajrić: 11. Juli! Opet se ponavlja taj jezivi datum!

https://www.zekataxi.com/ https://www.bingotuzla.ba/homemagazin/

Ne poznajem mnogo Srebreničana, ali poznajem jednog koji u sebi zapravo i nosi pravo značenje SREBRENICE. Hrabrost, snaga i ponos ono je što opisuje Srebrenicu, a njen opis uklapa se i u karakter jednog mladog čovjeka koji ponosno kaže:,,I ja sam iz Srebrenice!” Jeste. I on je dio tog mjesta koji dok se izgovara ili piše o njemu tijelo obuzima neka žalovita jeza i nemir. Dušmani su mu uzeli oca. Majku, brata i njega ostavili su bez “glave porodice!” Uzeli su mu dio njega! Ali nisu mu uspjeli uzeti čast koja je danas temelj njegovog uspjeha! Na par čistih stranica papira pisao je o prljavim i grešnim rukama koje su ubile 8372. žrtve. Velik je to broj za izgovoriti, a još teže su suze koje padaju istom težinom kao i metci u tijela nevinih bića koja nisu tražila ništa drugo osim mira i slobode. Ali znate šta je dobro u svemu ovome? Sada će vjerovatno mnogi na prvu pomisliti:,,Šta u tom zlu može biti dobro!?” Pa recite mi zar nije dobro to što ti bezdusni ljudi nisu uzeli i ubili ono što su zapravo i htjeli da u Bosni bude ubijeno!? Nisu uspjeli ubiti ponos, čast i “čist obraz!” Ubijali su, mučili, stvarali strašne muke tim krhkim i nejakim tijelima ali njihove duše još uvijek žive. Tu su! Ako se malo dublje pustiš u tišinu, njihov vrisak odzvanja nebom 11.Jula nad novim žrtvama koje čekaju da se njihovi zeleni tabuti puste u mezar! Možda nekome ovaj tekst izgleda kao neko pismo male djevojčice nesvjesne svega, koja na pomalo djetinjast način piše o tom Fikretu Hodžiću i ogromnoj količini poštovanja prema njegovoj ličnosti, prošlosti i uspjehu koja je uspjeh i njegove Srebrenice. Nije bilo lako živjeti u strahu da svakog momenta mogu reći STOP životu njega i njegovih najmilijih, iako nisu imali ni prava ni razloga za takvo djelo! Nije bilo lako ni njegovoj majci sačuvati svoju djecu od zla čije je sjeme kobna MRŽNJA! A…nije bilo lako ni njegovom ocu!,,Otišao je časno, a ubijen nečasno!” Pisao je o svom ocu na način kako su tad njegove još uvijek dječije oči gledale na svu tu silnu nepravdu. A sad? Sada je kao veliki čovjek u jednoj knjizi opisao cijelom svijetu kako to izgleda biti svjedok tiranije izvršene nad nebom Srebrenice. Mala Ajša sutra ce pričati o svom ocu kao njenom junaku koji ju je naučio svim vrijednostima koje treba da posjeduje jedan čovjek. Eto…to vam je čovjek koji je na vlastitoj koži osjetio nepravdu, i vlastitim očima gledao zlo a ipak ostao čovjek velikog srca i mirne savijesti! Nije dozvolio da Srebrenica bude samo ” oaza suza!” Njegova Srebrenica sve više postaje njegova “oaza uspjeha!” A zar to i nije najveća bol i osveta tim velikim neprijateljima Srebrenice? Mi pamtimo njihova nedjela i zločin! Oni neka upamte jedno:,,MI USPIJEVAMO POBIJEDITI, A NAŠ USPJEH JE ŽIVOT!

http://www.kasmir.ba/index.php/katalog/