Generali jedva čekaju rat, kao igrači na rezervnoj klupi što navijaju za protivničku ekipu ne bi li njih trener ubacio, tako i generali mrze mir, u miru su oni nevidljivi, neiskorišteni, nepotrebni… Ali kad pođe rat, ehee…
Jovan Divjak je jedini general koji je vikao: „Ne pucaj, ne pucaj“!! Po tome je ušao u istoriju. I na taj poziv, na snimke koje tome svjedoče, srpsko-fašistička kamarila je nastojala da ga uhapsi i optuži, za ratni zločin. Jer je čovjek vikao ne pucaj!? Šta bi tek bilo da je vikao „gađaj po Knez Mihajlovoj, puno je sveta“.
Veliki ljudi idu direktno u oko oluje. Većina tragično završi, preživjeli dobiju nekakav nedefinisan status heroja ali ne ide to… Mediokriteti ne vole heroje. Za mediokritete danas vrhunska avantura je bezglavo tumaranje sa ženom po tržnom centru i nosanje čarobnih dormea, naramaka tariguza i termo deka. Naveče, oni su heroji na portalima, oni bi ovo, oni bi ono, kritikuju, groze se, predlažu. U stvarnom životu za državu ne bi kurcom mrdnuli.
Jovan Divjak jeste heroj. Veliki čovjek. Rođeni Beograđanin. I supruga mu Vera. Davno su došli u Sarajevo, zavoljeli ga, kao i Bosnu, i postali Bosanci. Ja ga doživljavam sa ove druge, nevojničke strane. Vojnik intelektualac, rijetkost je to. Školovao se u Parizu, francuski je govorio tečno, dok bih čekaj da me primi u svom Udruženju, slušao sam kako s lakoćom vodi konverzaciju sa širokim spektrom stranih gostiju, od raznih organizacija do umjetnika. I svi su ga gledali s respektom. U Parizu je izašla i knjiga „Sarajevo mon amour“, – „Sarajevo ljubavi moja“.
Strašnih sudbina ima, u ratu pogotovo. Samo istinska veličina, ljudska gromada, izdići se može iznad ratnohuškačke mašinerije koja je krenula iz beogradskih akademskih i vojnih štabova i stati u odbranu svoje nove domovine, protiv svog, ali zaluđenog i zapjenjenog naroda, potpuno filovanog ugroženošću i urotom celog sveta. Stanje duše, kakav je pakao u njoj bio generale, to samo Vi znate. Nisam nikad primjetio kajanje, dosljedan je ostao, uvjeren u ispravnost izbora, kad se slavna Titova armija, samo deset godina nakon njegove smrti, pretvorila u fašističku četničku bandu zločinaca. Njegovi protivnici dolazili su preko rijeke, kao najamnici u tuđa brda, ratujući za đavola. Ona moja srpčad, tako bi reci, ona u školama uče da su Srbi bili napadnuti, to ga je najviše peklo, da ideologija koja je dovela do rata i danas živi i jača je nego devedesetih. Jer u Hagu se nije sudilo ideologijama već pojedincima, egzekutorima; tu je neuspjeh.
Slušaj ovo. Obilazi general Divjak položaje na Žuči i pita Muju, kakva je linija? Čvrsta i stabilna, kaže Mujo, ovdje srpska noga neće kročiti. E bogami je kročila, odgovori general.
Ova anegdota najbolje oslikava našu percepciju multietničke BiH. A bilo je na početku rata sve drugačije, svi smo krenuli u odbranu baš multietničke BiH i bili presretni kad je među nama borac druge konfesije. U Sarajevu su Prvu brigada zvali Prva slavna pravoslavna, takav joj sastav bio. Nećete vjerovati koliko je odlikovanih Srba i Hrvata, mnogi posthumno, u jedinicama Armije BiH. Provjerite. To su bili heroji.
Mnogi se slažu da je prekretnica uvođenje selama kao zvaničnog pozdrava u Armiji BiH. Isto se drznuo dijagnosticirati i general, gluho bilo, pa prije nekoliko mjeseci bi stavljen na stub srama od klerofašističke, ovaj put bošnjačke, zajednice. Neprimjerene i skandalozne izjave čika Jove, šta on ima protiv selama, protiv Bošnjaka, njihove časne vjere… To je kad okreneš testeru naopako, kad iz konteksta izvučeš riječ, zagubi se ono selam u Armiji, ostaje samo selam, a Jovani su svi protiv selama, je li tako? Tako je, draga braćo i sestre.
U Konjicu su ga uhapsili, kao špijuna, kud on obilazi linije tu padaju granate, javlja. (Doživio sam to na početku, kraj Jirgena Šmita u Kopčiću, optužiše ga da njegova motorola privlači neprijateljske projektile). Poslije se Divjak obreo u Štabu Armije, dogurao do zamjenika komandanta Armije BiH ali nikad nije dobio neki odgovorniji zadatak, pobogu ipak je on Srbin, koristili su ga kao ikebanu, kad dođu međunarodni zvaničnici da pokažu našu multietničnost.
Znao je on to. Inteligentan (mada u vojsci inteligentan znači da nisi ništa sjebo). On je zaista bio. Veoma. Posjedovao je unutrašnje vrijednosti i duhovni kosmopolitizam. Pronicljiv. Kod mene na čardaku, jedne prilike, iako u centru pažnje i izložen pitanjima, sve je pratio. Potajno sam sebi i Mehi, komandantu iz Sarajeva, krišom sipao votku. I to izdvojen od stola, dok je on nešto ostalima objašnjavao. Šta mu to sipaš, okrenu se, hoćeš da noći kod tebe.
Ustručavao sam se dok ga nisam bliže upoznao. Zadivila me jednostavnost, uvijek se spuštao na razinu sugovornika. Bio je recenzent i promotor moje prve knjige, naslovna slika je sa te promocije. Pitao sam ga da li će doći sa suprugom. Kakva supruga, mali… uzdahnuo je. Bila je bolesna, i dvadeset godina nakon rata nisu prestajali pozivi iz Srbije i šumske republike, optužbe i napadi da je njen Jovo zločinac, da je ubijao Srbe a ona je kao i prvog dana branila svog Jovu, branila i plakala. Nervno rastrojena, umrla je prije dvije godine. Dva sina su im vani. Jedan je bio u Armiji, ranjen.
S ove strane su ga napadali kad god bi ukaži na anomalije i ono što nije valjalo u ratu. Ne raja, raja generala voli. Velmože, vlastela sarajevska. Kad se nedavno usudio, gluho i daleko bilo, kritizirati vodeću stranku u Bošnjaka i sina prvog Predsjednika, popljuvan je kao lavabo u zubarskoj radnji. Dosukali ga se iz pištolj – glasila te stranke, iz „Stava“. U tekstu pod naslovom „Do podne čika Jovo, od podne čiča Jova“, branilac i heroj koji je za Sarajevo učinio više nego svi ti pod jorganom junaci za sto SDA života, otkri se da je on ustvari četnik. Prosurfajte i pročitajte.
Svjestan svog usuda, od 1994. vodi Udruženje „Obrazovanje gradi BiH“ gdje školuje djecu koja su u ratu ostala bez roditelja. Do sada ih je nekoliko hiljada prošlo kroz Udruženje, uz redovne stipendije, na godišnjem nivou i do 400.000 KM a sve to Udruženje samo pribavi. Koliko je on samo siromašne djece iškolovao, od osnovne do fakulteta.
Malo je poznato da je, zbog neslaganja sa nagrađivanjem i heroja i kriminalaca, bogaćenjem hulja, bahatim gospodarima života i smrti u ratu i nakon njega u Sarajevu, vratio čin generala. U narodu je zauvijek ostao general.
Od naše države nije sa nadobijao nekih priznanja. Jeste od Francuske, i to najviše državno odlikovanje, orden Legije časti.
U zadnje vrijeme čuj bi se telefonom. Kad nešto objavim pošaljem mu a on komentariše, na svoj način. Uvijek je bio žedan znanja, volio da sazna nešto novo. Nije mu bilo ispod časti jedne prilike biti moj gost na narodnom teferiću. I da se rukuje, slika i progovori sa svakim ko mu priđe. Ovdje ću navesti samo jedan njegov citat: „Sirotinja u rat šalje sinove, bogati topove“.
Jovan Divjak je tragična figura sukoba građanskog i nacionalnog na ovim prostorima. Taj naš lažni merhametluk, a lemamo migranta ko vola u kupusu, sekularizam, a hodža nema još samo kraj rakijskog kazana, kapitalizam, a ustvari feudalizam sa 4G mrežom… koči i kočiće napredak ove nesretne zemlje. Oni koji na to ukazuju i nastoje nešto učiniti, osjete prokletstvo ovih prostora. Tek kad umru istinski su heroji.
Ko se najviše na sofru baca prvi za nju leti. I generalu će nad otvorenim grobom sricati hvalospjeve oni koji su ga zatvarali, koji su ga pljuvali, koji su zaslužni što imamo 0 % vakcinisanih, koji su protiv korupcije osim tamo gdje ona zaista postoji, koji se sa tekbirom na usnama zalažu za multietničku BiH.
Za Slobine i Acine Srbe će ostati zločinac, izdajnik i izrod koji je ubijao svoje, rušio Jugoslaviju, napao JNA i činio razna druga zvjerstva. Tako bar oni kažu. A oni, kao što je opšte poznato, nikad ne lažu.
Da bi folklor bio potpun, i braća Hrvati ga optužiše za zločine (možda je razlog dokument koji prilažem), čisto da se ne pravi pametniji od ostalih Jovana, kao da kršćanska lijepa naša ne zna da su muslimani ružni, prljavi i zli. A on ganja suživot i koči podjelu Bosne.
I na kraju, ostaju oni, nekad brojni a danas malobrojni, koji su za državu za koju se i general Divjak zalagao; oni će se oprostiti u sebi, iskreno, srcem. Za njih je general bio, biće i ostaće simbol one istinske građanske BiH za koju smo ustali devedeset druge. Simbol nečega što smo željeli a svi znamo da se nije ostvarilo.
Zbogom snovi. Zbogom generale.
