Potreba za “kultom ličnosti” ima svoje korjene u ličnoj kompromitaciji, neodgovornosti, nezrelosti i neukosti čovjeka da svjesno ili nesvjesno traži nekoga ko će za njega misliti i odlučivati.
Čovjeka odgovornim čine razum, znanje, savjest i volja.
Kada razum raskrinka određene motive kao iracionalne ( suprotne vlastitom i tuđem dobru), tada savjest tim motivima daje moralnu vrijednost, proglašava ih lošim motivima (grijehom) i traži od čovjeka da pruži otpor.
Ukoliko čovjek ne želi pružiti otpor svojim slabostima, jer mu smeta upotreba razuma, tada osvještava iracionalnost njegovih motiva i postupaka. On tada dolazi u konflikt, ne samo sa zdravim razumom, već i sa sopstvenom savjesti, a koja ga opominje na pokoravanje volje iracionalnim motivima.
Sukob između formiranog Ega (slabosti koje tada čovjekom vladaju) i njegove ličnosti rezultira odbrambenim mehanizmima gdje čovjek želi zavarati atribute svoje ličnosti (razum i savjest) opravdanjem da je sve uredu.
Da bi kompenzirao funkciju devalviranog razuma i time prikrio mir ugušene savjesti, čovjek ima potrebu da neko drugi misli i odlučuje umjesto njega.
Ljudska zajednica, koju odlikuje kolektivna neodgovornost, pokušava da problem razuma i savjesti uopći kroz potrebu za ideološkim autoritetom koji će misliti i odlučivati u ime cjelokupne zajednice.
Razumno preispitivanje vlastitih postupaka i susret sa neodgovornošću bi izazvali neželjene efekte, što se amnestira raznim ideološkim ili religijskim uvjerenjima za beskompromisno oslobađanje od odgovornosti.
Obzirom da takav princip opšte neodgovornosti brzo donosi štetne posljedice za zajednicu, javlja se potreba i za dežurnim krivcima na koje se delegira odgovornost za postojeće probleme, a krivci se pronalaze u ideološkim,nacionalnim, vjerskim ili nekim drugim razlikama, te putem identifikacije istih označen je ključni uzrok nastalih društvenih anomalija.
Na kraju, pokreće se mehanizam projekcije, čime se “drugačijem” adresiraju lično nepriznate slabosti, što izaziva psihološku satisfakciju za nesavjesno djelovanje i motiv kojim se produžava agonija za inkorporiranjem mase u jednu opću socijalnu izopačenost, relativiziranjem društvene odgovornosti sa ciljem stvaranja patologije moralnih vrijednosti do uspostave kontroliranog haosa, te potpuno defektnog i nefunkcionalnog pravnog sistema.
NE PREOBRAŽAVAJU NAS OSJEĆAJI KOJE DOŽIVLJAVAMO, VEĆ NAM DAJU MISAO O PREOBRAŽAJU.
ZATO NAS LJUBAV NE SPAŠAVA OD EGOIZMA, VEĆ NAS ČINI SVJESNIMA I PODSJEĆA NA DOMOVINU KOJA ĆE ZABRANITI EGOIZAM NA MJESTIMA ODLUČIVANJA O SUDBINI I STATUSU SAME DOMOVINE.
IZBORI ZA TO NISU MJERODAVNI, NEGO SVIJEST O ISTINSKOJ PRIPADNOSTI SVOJOJ DOMOVINI.
