“Desilo se to prije punih 25 godina. Na jučerašnji dan, 21.10.1993.godine. Tada sam je vidjela posljednji put. Moju sestru. Moj uzor. Moju vodilju. I sad čujem tvoj zvonki smijeh, vidim nasmijano lice. Glas koji je mio, kakva si i ti bila. Vesela i dobra. A on ti je uzeo život. Hladno. Ne trepnuvši. Uperio ti je pištolj u čelo i… povukao obarač. U jednoj sekundi te izbrisao sa lica zemlje…ali ne i iz nas samih. Ne iz mame. Ne iz mene, tvoje sestre, niti iz tvog brata. Ukrao ti je mladost, sve što si imala i što si mogla imati. Ukrao je dijete, sestru, unuku. Nama je ukrao san, miran život. Nepovratno. Nekome si smetala takva kakva jesi bila, sedamnaestogodišnjakinja. Nisi se plašila ni granata koje su padale konstantno, išla si svojim obavezama, trudila se da pridoneseš svojoj porodici i tih krvavih dana. Godine idu. Bol ne prestaje nego jača, iz godine u godinu. Bila sam ti na mezaru jučer, u Gromilama. Donijela sam ti jednu ružu, tvoje omiljeno cvijeće. Davno si u šali govorila da ti, ako umreš prije nas, na grobu puštamo pjesme od Tome Zdravkovića… nisam mogla, mila moja Larisa. Nisam ti mogla pustiti nijednu pjesmu, bilo je ljudi još, bila je tišina. 25 godina traje ta tišina, bez tebe. Mirno spavaj, sestro moja…Nedostaješ mi i uvijek ćeš. Voli te tvoja sestra Duda Karadža.”
