Vahid Duraković dobitnik treće nagrade “Zija Dizdarević” za kratku priču

https://www.facebook.com/Gradski-TAXI-Bugojno-536291753372444/ https://www.facebook.com/FISdoo/posts/3373097872730864'

Književno-kulturna manifestacija “Susreti Zija Dizdarević” u Fojnici završena je u nedjelju, 01.12. svečanom akademijom i dodjelama nagrada na konkursu za najbolju kratku priču/pripovijetku u ovoj godini.

Žiri u sastavu Edin Pobrić, Šejla Šehabović i Josip Mlakić saopćio je odluku o lauretama za 2019. godinu. Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa za prvu nagradu 2.000 KM, drugu 1.500 KM i treću 1.000 KM.

Prvo mjesto je osvojila Magdalena Blažević iz Mostara sa pričom “Stražara broj 13”. Druga nagrada pripala je priči “Nimbus”, autora Ervina Mujabašića iz Živinica. Dok je treća nagrada pripala Bugojancu Vahidu Durakoviću za priču “Pušiona”.

U programskom dijelu, u svom 35. izdanju, manifestacija je ugostila pisca Semezdina Mehmedinovića, dok je kroz održani okrugli stol pažnja posvećena liku i djelu nedavno preminulog bosanskohercegovačkog književnika Tvrtka Kulenovića.

U nastavku možete pročitati priču “Pušiona” Vahida Durakovića.

P U Š I O N A

A sada mi se čini: to je lijepa neošišana kosa grobova. 

Ja ću te nježno dirati, kovrčava travo,

možda ti poničeš iz grudi mladića,

možda bi njih volio da sam ih poznavao,

možda je od staraca ili od dojenčadi rano otete iz zagrljaja majki,

te si ti ovdje majčin naručaj.

Walt Whitman „Vlati trave“

U rovu el profila ćumuraju Fikret i Riki. Pored rova je trešnja, okićena beharom. Te 1992. u Bosni je behar, pošto ga mraz nije ubio, odlično rodio.

– Da se trujemo? – brišući ilovaču s čizama, upita Fikret.

– Bolje nego da ginemo.

Fikret izvadi paklo cigareta.

– Uzmi.

– Imaš upaljač? – upita Riki izvirujući iz rova.

– Nemam! A ti?

Riki odmahne glavom.

– Jebote, poludit ćemo za dva sata bez cigara – nervozno izgovori Fikret a ruke istog trena počeše da mu drhte.

Tišina. Cvrkut ptice u beharu.

–  Imaš li svjetleći metak? – upita Fikret pretražujući svoje džepove.

– Imam – odgovori Riki nakon što je skinuo šaržer s puške i zagledao se u metke.

– Super! – ushićeno uzviknu Fikret i nastavi – Vidi, ja ću metak ispaliti ovako, s ivice rova, on prodire kroz zemlju paralelno s tom stranom zemljanog zida na dubini od nekih dvadeset centimetara od tebe. Pošto je ilovača vlažna, nabijena, metak se mora zaustaviti na neki metar do dva. Dok ja ispalim, ti naćuli uho pored zemlje da čuješ gdje šušti. Znaš, svjetleći metak šušti, sagorijeva i u vodi i u zemlji, moraš ga čuti.

Nakon ispaljivanja prvog metka, Rikijevo naćuljeno uho brzo je lociralo metak. Ašovom su ga izbacili na dno rova, još uvijek je iskrio vrckavi plamen, ali, pošto su bili spori s cigaretama, nisu uspjeli da pripale. Znajući koliko otprilike zemlje može da ubije metak, za koji tren, Fikret i Riki, naćuljeni iznad drugog metka kao da zemlju ljube, očajnički su pripaljivali. Dim cigareta se poče širiti i čim proviri iz rova, lagani povjetarac ga raznese prazninom kao da nikad nije ni postojao.

– Gdje ćeš?

– Ne mogu da pušim u zemlji – izlazeći iz rova odgovori Riki.

– Bogami, mogo bi popušiti na toj meraji.

– Kome je suđeno, suđeno – reče Riki i ispruži se na leđa povijajući nemoćne vlati trave.

– Snajper nas vreba k'o soko krtice – reče Fikret a zatim slasno udahnu dim cigarete u sebe. Praveći dimne kolutiće, u intervalima je praznio pluća.

– Znaš li da je ova naša evropska krtica, Talpa europaea, jedan od najpohlepnijih stvorenja na zemlji. Svaki dan pojede svoju težinu. Ruje i jede, jede, jede.

– To ti stručnjak za krtice?

– Vodio sam dvije godine rat s njima u bašti. Posto sam ekspert za njih. Znao sam kad spavaju, kad jedu, kad jebu, i opet im ništa nisam mogo. Ruje i jede, nikad je ne vidiš a stalno ti se ruga izbacujuć obrađenu zemlju – protežući se na zelenoj travi odgovori  Riki.

U daljini odjeknu detonacija.

– Trebalo bi prisiliti svu vojsku da cigare pripaljuje svjetlećim mecima.

– Zašto?

– Zato što onda nijednom vojniku ne bi naumpalo da troši metke na paljenje kuća. Što bi više pušili, manje bi bilo izgorenih kuća.

Uvlačeći dim cigarete u sebe, Riki pogled usmjeri u nevini behar. Blago jutarnje sunce golicalo mu je očne kapke. Da bi ćeif bio potpun, zatvori oči. Tišinu osjeti vrabac sakriven u beharu i nastavi svoj koncert.

Zagušljujuća detonacija granate, koja je uletjela u rov, prekinu pjev vrapca. Vlati trave zadrhtaše.

Riki, nakon što se njegovo tijelo umirilo od potresa detonacije, nije želio da napusti mrak. Tople kapi počeše padati po njegovom licu. On raskrili očne kapke: s crvenog behara cijedila se krv i kapala po njemu.

Povraćajući, otpuza ispod okićenog behara.

Proljetne vlati trave su se protezale ispravljajući pogrbljenu kičmu, dokazujući da u zbilji nema smrti.

***

Proljeće 1993. godine. Naslonjeni leđima na bosanske bukve, Jasmin i Bole u tišini čekaju znak za napad. Za učešće u akciji dobili su po dvije cigarete. Po jednu su ispušili za doručak. Konzerva Ikar, sa zastavom Evropske unije na zlatnom limu, nije im se dala otvarati zbog poganog zadaha iz utrobe Evrope. Čekajući znak za napad, ćejfili su u drugoj cigareti. Jasmin iz unutrašnjeg džepa izvadi pljosku, metalnu čuturicu za rakiju.

– Mašala! – oblizujući usne, reče Bole.

– Živio!

– Živio!

Miješajući dim cigarete i rakiju dva prijatelja se prepustiše slasnom užitku.

– Dobra, grize.

– Muslimanska. Od hurmi iz Irana.

– Bog pomogo Iran.

– Amin.

– Živio!

– Živio!

Vidjevši mahanje komandira rukom, pogledali su jedan drugog, namignuli, ispravili se i trčeći od bukve do bukve, užurbano se približavali neprijateljskom rovu na horizontu uzvišenja. Jasmin ugleda bombu kako se kotrlja prema njima.

– Bomba!

Obojica instinktivno napraviše kolut naprijed u suprotnim pravcima i zalegoše u suho lišće. Čim bomba eksplodira, Jasmin uskliknu:

– Tekbir!

– Allahuekber!!! – iz petnih žila, ponoviše obojica. Prazneći šaržere kalašnjikova, sumanuto su jurišali ka neprijateljskom rovu.

–    Aj!… mamaaa! Mudžehedini! – zavapio je vojnik iz neprijateljskog rova.

Bole i Jasmin uskočiše u prazni rov. Neprijateljski vojnik, preko livade koja se protezala s druge strane oboda uzvišenja, dotrča do usamljene bukve.

– Vidiš li ga?

– Ne, a ti?

– Ne vidim, debela bukva.

– Da ga pustimo da pobjegne, ne zbog njega, nego one majke – spuštajući pušku u naručje, reče Bole.

– Može.

Vojnik, iza usamljene bukve, nije izvirivao.

– Što ne bježi?

– Haj´ razguli, nećemo pucati! – uzviknu Bole.

Tišina.

– A možda ima cigara?

– E, jebiga, šta ću mu ja sad.

– Razvuci zolju!

Bole razvuče protutenkovski raketni bacač M80 proizveden u Jugoslaviji i nanišani u bukvu. Detonacija baci vojnika na zelene vlati trave. Prazneći novi šaržer, Jasmin izrešeta mlado tijelo koje je poskakivalo po zelenoj travi.

– Da sam znao da ima samo dvije cigare, ne bi džaba trošio granatu.

– Jebiga, bolje išta nego ništa. Moglo se desiti da je nepušač.

– Nema nepušača u ovom ratu.

– Uzmi.

Tišina. Bole nježno povija zelene vlati trave.

– Ne mogu.

– Kako ne možeš!?

– Ne puši mi se.

Jasmin, iznenađen odgovorom, pogleda ka svom prijatelju. Bole obori pogled ka zemlji i ugleda mrava kako kroz zelenu šumu trave nosi teret tri puta veći od njega.

– Kako hoćeš – odgovori Jasmin i pripali cigaretu.

Tišina. Cvrkut vrabaca. Mužjaci pjevom dozivaju pernate ljepotice. Mrav neumorno tegli teret tri puta veći od njega.

Vlati trave, neošišana kosa grobova, grle krvavo mlado tijelo dokazujući da u zbilji nema smrti.

Jasmin iz unutrašnjeg džepa izvadi metalnu čuturicu za rakiju.

– Živio!

– Živio!

***

U proljeće 1995. godine u pitomoj bosanskoj šumi život je raskalašeno bujao. Žubor potoka, poigravanje sunca sa sjenama gipkih grančica, ples vlati trave na povjetarcu, odsjaj srebrne rose, provocirali su ljubavni pjev vrabaca i poticali parenje biljki.

Ispaljujući granate, metke, bacajući bombe, ratnici su u trenu ubili proljetni zov prirode. Eksplozije, huka granata, zvizga metaka i bolni jauci zaglušili su žubor potoka, pržili jutarnju rosu, prestravili vesele vrapce koji su histerično lepetali krilima.

U uski, odavno napušteni rov, bježeći od metaka, uskoči Semin. Skupljajući se u fetus, da bi svaki dio tijela potopio u zemlju, on uronu u rov. Ne videći Semina, u panici traženja zaklona od nelepršavog željeza, Milan, uskačući u isti rov, naskoči na Semina. Stiskajući se jedan do drugog, pogledaše se dva vojnika: oči u oči. Semin pogledom skliznu na Milanovo rame i ugleda amblem neprijateljske vojske. Oba vojnika panično pokušaše izvući pritiješnjene puške. Neuspjeli pokušaj prisili ih da vrate pogled: oči u oči. Što je pogled duže trajao, napetost je slabila.

– Imaš cigaru?

– Imam.

Milan izvuče paklo cigareta iz unutrašnjeg džepa.

– Izvoli.

Semin uze cigaretu i poče da je njuši.

– Prava?

– Prava.

Nakon što je pripalio svoju, Semin upita:

– Da i tebi pripalim?

– Može.

Semin kresnu upaljač, vjetar zatrnu plamen. On ponovi i rukama uokviri vatru, ali džaba, vjetar opet utrnu plamen. Semin treći put kresnu, uokviri plamen, Milan obuhvati s obje svoje ruke Seminove ruke. U zagrljaju ruku, štiteći plamen, gledajući se oči u oči, Milan pripali. Četiri ruke u zagrljaju nježno zadrhtaše.

I dok su zvona rata odjekivala oko njih, oni u tišini ispušiše.

– Hvala ti.

– Vi nemate cigara?

– Nemamo.

– Uzmi. – reče Milan pružajući kutiju prema Seminu.

– Šta ćeš ti?

– Ako dođem do svojih, dobiću. Ako ne dođem, vjerovatno mi više neće trebati.

Prije nego potrčaše u suprotnim pravcima kroz šumu, posljednji put se pogledaše i rekoše:

– Sretno!

– Sretno!

***

Minhenski aerodrom,  gdje nema pjeva vrabaca, gdje se ne čuje žubor potoka, gdje se ne zna za trag vlati trave, gdje je priroda odavno ubijena, ima pušionu. Tamna željezna vrata, jedan betonski i tri staklena zida, neprozirni za posmatrače s polja. Pošto u pušioni nema ventilacije i grijanja, ukiseljeni smrad i kod najstrastvenijih pušača izazivao je gađenje i povraćanje. Za Boleta, zaduženog za čišćenje pušione, to je bio jedini zadah gori od zadaha Ikara.

Žureći da ispuši cigaretu, Riki, otvarajući vrata pušione, udari Boleta.

  • Polahko budalo!

Obradovan domaćim jezikom, Riki se osmjehnu i odgovori:

  • Naš! Zemljak! Odakle si?

Navikao da svakodnevno u pušioni sreće Jugoslovene, Bole se ne iznenadi niti

pokaza volju za razgovor. Riki je bio uporan.

  • Haj zapalimo?
  • Neću!
  • Haj, bolan, neće Njemačka propast zbog tvoje puš-pauze.
  • Ne pušim!
  • Ne pušiš?, čistiš pušionu a ne pušiš.
  • Da.
  • Jesi ikad pušio?
  • Jesam, do proljeća 1993. godine.

Kako Bole spomenu ʼ93., Riki, ne znajući od kojih je „naših“ Bole, pripali cigaretu i zašuti. U pušionu uđe Milan a uskoro i Semin. Riki se zakašlja, utroba hoće da mu izađe na usta.

  • Što pušiš kad ne možeš da podneseš? – izusti Bole ne dižući pogled s opušaka.
  • Što mi se više povraća od njih, ja ih sve više žmarim. – odgovori Riki i nastavi da miješa potezanje dimova i suho povraćanje. I zaista, što je više čerečio svoja pluća kašljem, s više mazohizma je uvlačio dim u sebe.

Milan i Semin, zatečeni tim ratom pluća i Rikijevom željom da ih zagadi, su jedno vrijeme zurili u njega a zatim izvadili svoje cigarete ne obraćajući pažnju jedan na drugog. Bole  nastavi da kupi opuške.

Milan kresnu upaljač i pripali svoju cigaretu. Semin mu priđe, pošto nije imao upaljač, da i on pripali. Milan zakrili vatru rukama približavajući je nepripaljenoj cigareti, Semin svojim rukama lagano obavi Milanove ruke i pogleda ga u oči. Pogledi im se sučeliše: oči u oči. Ruke zadrhtaše.

Vatra gori, oči ne trepću.

  • Ti si?
  • Jesam.

Ruke se pomilovaše. Milanu i Seminu suze potekoše. Prijateljski se zagrliše.

  • Opet naši – u kratkoj pauzi od uzaludnog izvraćanja zagađene nutrine, reče Riki.
  • Naši!
  • Naši!

Ponoviše Milan i Semin naslanjajući se na zid. U tišini, stišćući se jedan do drugog, nastaviše da puše. Ispred njih, Bole kupi opuške. Riki konačno zgazi opušak i izađe dovikujući Boletu:

  • Uživaj zemljak! – te se okrenu prema Milanu i Seminu.
  • Sretno momci!

Semin izvadi paklo cigareta i pruži ga Milanu.

  • Izvoli, vraćam.
  • Hvala.
  • Da nisi imao cigara, ubio bi te.
  • Misliš da bi bio brži od mene – kroz osmijeh odgovori  Milan.

Bole prvi put podiže pogled težak kao olovo i zagleda se u dva bivša ratnika. Metalni pogled u pušioni izazva nelagodu.

  • Kuda putuješ?
  • Za Australiju. A ti?
  • Kanadu.

Srčano se zagrle.

  • Sretno!
  • Sretno!

Izlazeći, dobaciše Boletu:

  • Živio zemljak!
  • Živio zemljak!

Bole, mrveći opušak u desnoj ruci, osta sam u pušioni.

Iza staklenih zidova, šareni svijet je žurio na novi let.

Bole je sve vidio, njega niko nije vidio.

Za pola sata, na sred pušione, gdje nema pjeva vrabaca, gdje se ne čuje žubor potoka, gdje se ne zna za trag vlati trave, visio je obješen Bole.

Ispod njega razbacani opušci.

Evropski higijeničari su njegovo tijelo ubacili u crnu kesu poput opuška.

U Njemačkoj su pričali, da je te 2000. u Bosni, pošto ga mraz nije ubio, behar odličnorodio, dokazujući da u zbilji nema smrti.

k r a j

Vahid Duraković

https://www.karabeg.com/ http://shop.janj.ba/ http://bit.ly/2DM3sIP'