Husein Šljivo, rođen je u Prozoru 02.01. 1977.sa stalnim boravištem u Bugojnu.Završio je Pedagošku Akademiju na Univerzitetu Džemal Bijedić u Mostaru gdje je stekao diplomu nastavnik likovnog odgoja 2001. godine. Sedam godina kasnije (2008) završava nastavnički fakultet gdje je stekao zvanje profesor likovne kulture-diplomirani grafičar. 2019 godine magistrirao na Nastavničkom fakultetu i time stiče zvanje magistar likovnih umjetnosti u edukaciji. Radi kao nastavnik i profesor likovne kulture u MSŠ „Gornji Vakuf“Gornji Vakuf-Uskoplje , O.Š. „ Šćipe“ Prozor-Rama, O.Š“ Alija Isaković“ Prozor-Rama „ Treća osnovna škola Oborci“- Donji Vakuf, „Četvrta osnovna škola Torlakovac“ – Donji Vakuf. Imao je 10. samostalnih izložba u Bugojnu, Prozoru-Rami, Kostajnici( Hrvatska), Beogradu(Srbija), Tuzla, Sarajevo, Travniku, Gornjem Vakufu-Uskoplju. Iza sebe ima oko 200 kolektivnih izložbi u zemlji i inostranstvu.( Sarajevo, Tuzla, Mostar, Travnik, Bugojno,Banja Luka, Doboj..).( Njemačka, Bugarska, Brazil, Argentina,Turska, Srbija, Hrvatska, Makedonija, Grčka, Austrija, Mađarska, Italija, Poljska,Kina, Japan, …. Boravio na više likovnih i foto kolonija( Bugojno, Konjic, Brčko, Beograd, Sarajevo,Doboj, Travnik, Gornji Vakuf ).Realizirao likovne kolonije u Prozoru i Dane fotografije Bosne i Hercegovine. Dobitnik nekoliko nagrada.( Grad prix za crtež u Argentini, dipomu za grafiku, Prvu nargradu za digitalu grafiku, Treću nagradu za digitalnu grafiku).Član u više likovnih udruženja( BIH, Srbija, Njemačka).
Antonio Džolan, akademski kipar
APSURD KAO ZNAK 20. – 21. STOLJEĆA
Husein Šljivo kao likovni stvaratelj je u svojim djelima više blizak konceptualnoj vrsti umjetnosti nego oblikovanju i materijalima. Njega zanimaju ideje i značenja, njemu nije potrebna umjetnikova ruka, nego odabir: važan je čin i gesta, a ne rad. Sa izložbom „Identitet“ postavlja pitanje identiteta svakog pojedinca, kako u prošlosti tako i u budućnosti, kao i njegovog značenja nekad – sad. U svojim promišljanjima i samom načinu upotrebe materijala i njihovog međusobnog slaganja, vrlo je blizak pravcu Dadaizama. Dadaizam je kao likovni pravac bio jedna vrsta groteske, a najčešći oblik dadaističke groteske koja „galami“ besmisao jest kolaž. Kolaž su pravili od tapeta, karata, mapa, novinskih članaka, autobusnih karata i raznih drugih materijala i njihovim međusobnim kombiniranjem i lijepljenjem odbacili sva estetska pravila tog razdoblja. Novinski članak koji je tiskan u milijunskoj nakladi, sada istrgnut iz svoje uobičajene svakodnevnice i postavljen na slikarsko platno i izložen u galeriji, postaje predmet promišljanja. Mijenja mu se prvotna namjena i koncept i u drugom odnosu kao i mjestu ima sasvim drugo značenje.
Ista razmišljanja možemo uočiti i kod Šljive, on uzima rodni list i lijepi ga pored grbova i zastava od država, općina i županija. Iz grbova možemo uočiti da se radi o državama kao što su bivša Jugoslavija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina i Njemačka. Kao akcent i osobnu kartu svakog rada stavlja i svoj autoportret. Ovako urađeni radovi i izloženi u galeriji postaju predmetom promišljanja svakog pojedinca o njegovom vlastitom „nametnutom“ identitetu kao i današnjim velikim upitnikom u Bosni i Hercegovini: „Tko sam sutra?“
Isto kao i umjetnici Dadaizma koji su zagovarali apsurd, kao stvarnost koja živi, i Šljivo svojim radovima smjelo i oštroumno progovara o apsurdu jedne Jugoslavije i „nametnutom“ identitetu koji, bez obzira što više nema Jugoslavije, živi još smjelije u današnjoj Bosni i Hercegovini.
Vahid Duraković
Bosanski duh je uništiv!
Povodom izložbe „Identitet“ Huseina Šljive
Konceptualnim fotografijama, izrežiranim kombinirajući izdate rodne listove s lokalnim, regionalnim, nacionalnim i državnim simbolima koji su postali dio njegove ličnosti, odnosno identiteta, Šljivo Husein akcentira jedno od najznačajnijih problema savremenog čovjeka, što opet ima posebnu dimenziju i značaj u bosanskohercegovačkom društvu.
Pitanje identiteta postalo je jedno od najkontroverznijih tema savremene filozofije, sociologije, kulture, umjetnosti i općenito duhovnosti. Problematiziranje identiteta u savremenom svijetu se referira na istraživanja Aristotela koji na identitetu oblikuje temeljni zakon mišljenja i bitka, zatim na Descartesovom stavljanju pitanja identiteta u prvi plan ali i Rousseauovom suprotstavljanju apsolutizmu u ime ideala slobodnog i jednakopravnog građanstva koji društvo vode u moralnu anarhiju do Žižekovog upozorenja da ulazimo u postljudsko doba u kojem se hakiranjem kompjutera pomoću DNK ljudski identitet svodi na seriju formula. Analiziranjem sukoba o identitetu može se doći do prodornijih uvida u savremenu društvenu praksu i perspektive budućnosti čovječanstva, ističe zagrebački filozof Lino Veljak u uvodnom tekstu za konferenciju Pitanje identiteta.
Slijedeć Veljakovu misao, možemo postaviti pitanje: Da li je moguće predvidjeti budućnost Bosne i Hercegovine prodornijim uvidom u njenu savremenu društvenu praksu kontekstualizirajući je pitanjem identiteta.
Naime, u složenom etno-nacionalnom bosanskom društvu pitanje identiteta dominira u društveno-političkoj praksi u posljednjih trideset godina i predstavlja ključni problem za postizanje afirmativnog društveno-političkog konsenzusa. Diskursivnim odnosom prema povijesti političke elite u Bosni i Hercegovini mitologiziraju nacionalnu prošlost da bi homogenizirali „svoje stado“ radi zadržavanja vlasti. U procesu homogenizacije veliki značaj se posvećuje nacionalnim simbolima. Personificiranje nacionalnih zajednica putem partikularnih simbola, zanemarujući sveukupnost života i specifičnost historijskog habitusa bosanskohercegovačkog čovjeka, predstavlja formalno-pravno i duhovno nasilje nad bosanskim identitetom. Svođenje ljudskog identiteta na religijsku i etno paradigmu je postala dominantna praksa etno-nacionalnih političkih elita. Koristeći „etno-intelektualce“, koje odlikuje spremnost na podaništvo etno-nacionalnim nomenklaturama, političke elite retrogradnim i anahronim djelovanjem nastoje da sve što ima veze s bosanskim identitetom i bosanskim duhom unište.Poseban problem savremenog bosanskohercegovačkog društva predstavljaju političke elite koje se deklariraju kao probosanske ali u društvenoj praksi ništa ne rade na afirmaciji bosanskog identiteta i bosanskog duha, nego, naprotiv, svojim djelovanjem nastoje bošnjački narod, koji doživljavaju svojim „stadom“, što svjesno što zbog neznanja, svesti na vjersku grupu. Proces razgradnje bosanskog duha, kao subjektivnog izraza cjelokupnosti uvjeta života bosanskog čovjeka kroz historijsku opstojnost u BiH, realizira se kroz sve segmente društva a posebno kroz obrazovni sistem koji se sve više klerikalizira.
Ako se još etno-nacionalizam, kao oblanda za zaštitu nacionalnog identiteta, koristi preko konformističkih „halal-intelektualaca“ za ostvarivanje ličnih interesa, što nije rijetka praksa kod probosanskih političkih struktura, za posljedicu imamo ekonomsku, političku i, vjerovatno najpogubniju, moralnu krizu bosanskog društva, a samim tim i bosanskog duha.
O značaju očuvanja bosanskog duha povremeno ukazuju istinski intelektualci. Pa tako u svom intervjuu reisu-l-ulema Husein-ef. Kavazović upozorava na pogrešno razumijevanja bosanskog duha i njegovog značaja, te navodi: „Ne trebamo BiH vraćati u miletski sistem. Mi moramo BiH donijeti evropske vrijednosti. Ako vratimo Bosnu u miletski sistem, u osmanski period, idemo pogrešnim putem.“ I, zaista, ukoliko se neosvijesti značaj bosanskog duha za BiH kao nad-identitet koji je ključan za lojalnost prema BiH kao državi, onda je sasvim moguće da, iako reisu-l-ulema Husein-ef. Kavazović naglašava da je bosanski duh neuništiv, vrlo uskoro bosanski duh bude mrtav. Jer bitan način egzistencije duha jeste njegova opredmećenost svojim činom. Tako da duh jednog naroda opstoji, kako navodi Hegel, u običajima, religiji, zakonima, cijelom opsegu njegovih uredbi, u njegovim događajima i djelima. I samim tim je podložan promjenama, a u krajnjoj konsekvenci i svom nestanku. A ako bosanski duh jednog dana nestane…
Zato izložba Šljive Huseina, pod nazivom „Identitet“, kojom ukazuje na svu apsurdnost društvenog i političkog života u Bosni i Hercegovini, predstavlja vrlo značajan kulturno-umjetnički ali i sociološki događaj u Bugojnu. U samoj postavci izložbe moguće je naći određene zamjerke u suptilnosti izrežiranog koncepta i snage njenog asocijativnog značenja, ali, s obzirom da je u konceptualnoj umjetnosti ideja uvijek bila od ključnog značaja za uspjeh umjetničkog djela, izložba „Identitet“ Šljive Huseina je u potpunosti uspjela i nasušno potrebna Bugojnu i Bosni i Hercegovini.
