Možda se ovo nekom neće svidjeti, ali imao sam potrebu da se bar malo približim istini. Boli to sto se dešava sa mojim Bugojnom. U njemu sam rođen i odrastao, ali se osjećam kao stranac. Ne mogu da prepoznam njegovu nekadašnju dušu, gostoprimstvo, moral i ljude.
Sve je krenulo niz brdo. Moj gradić sve vise liči na feud, geto, enklavu sa plemensko-stranačkim uređenjem.
Vlast je čvrsta nemilosrdna i pohlepna. Na svakom koraku ubire harač, narod siromaši, a pojedinci se bogate.
Istina, izgrađuju se lijepe kuće, ali su zaključane jer njihovi vlasnici žive na Zapadu. Podižu se i visoke zgrade, ali kome one trebaju. Gdje su fabrike?
Vlast se igra sa narodom-zamajava ga odborničkim klubovima, vijećima, (ne)vladinim organizacijama, sefovima, načelnicima, potpredsjednicima, zamjenicima predsjednika , zaštitnicima građana i drugim izmišljenim i nepotrebnim funkcijama.
Čemu toliki činovnici i neradnici? Mnogi i ne znaju šta treba da rade.
Kancelarije liče na učionice pune đaka-nepotrebnih činovnika koji pola radnog vremena provode na trgu ili kafićima. To su, uglavnom, oni koji su stranačkim i rodbinskim zaslugama ušli u opštinsku kuću. Svi znamo da se do diploma dolazi veoma lako – kupovinom, dokupljivanjem i falsifikovanjem.
Žalosno je šta se sve radi.
Nažalost otišla su djeca koja su završila državne fakultete.
Privreda u našoj opštini skoro da i ne postoji, osim nekoliko fabrika tvornice obuće.
Uništeni su giganti, koji su nekada bili ponos Bugojna i bivše nam države.
Nista nije bolje stanje ni u poljoprivredi, ona vegetira, vladajuća politika određuje ko će dobiti poticaj, uglavnom taj poticaj dobivaju njihovi podanici.
Predsjednik – OO BOSS Bugojno
Safet Idrizbegović