U okviruovogodišnjeg sajma knjige u Beču našoj bivšoj sugrađanki Aleksandri Sani Zubić (udatoj Kalischek) uručena je nagrada udruženja EXIL za tekst „Ljepota tame“. Ovo udruženje, ujedno i izdavačka kuća, podržava literaturu autora koji dolaze iz različitih kultura i kojima maternji jezik nije njemački, ali koji svoje tekstove pišu na njemačkom jeziku. Renomirani austrijski autori, kao što su Julya Rabinowich, Dimitre Dinek, Susanne Gregor ili Seher Cakir su imali svoj literarni debi u ediciji EXIL.
Aleksandrin tekst, kao i intervju koji je s njom vođen, zabilježeni su u ovogodišnjoj knjizi nagrađenih tekstovapod nazivom „Preistexte 18“.
Isječci iz intervjua: „Rođena sam u Bosni, gdje sam završila srednju školu i studirala sve do 1992, nakon čega sam kao izbjeglica stigla u Austriju. Za puno ljudi u Austriji sam tzv. Christkind jer sam na svijet došla 24. decembra (1970. godine).Taj datum nikada nisam slavila, pošto sam odrasla bez uticaja religije. Rođena sam u Jajcu, gradu u centralnoj Bosni, u kojem je 1943. godine takoreći proglašena Jugoslavija. Te godine je Jugoslavija rođena, a 1992. godine je sahranjena. Ja sam u tom gradu samo rođena, a živjela sam u četrdesetak kilometara udaljenom Bugojnu, gradu sa oko 40 000 stanovnika, računajući i okolinu. To je u stvari moje pravo rodno mjesto.
Svaki dio tog malog grada može se obići pješke. U njemu se ne može tako lako izgubiti kao u Beču, što mi se pri dolasku na ovaj intervju zamalo desilo. Rado se sjećam tog vremena i sretnog djetinjstva koje smo moj brat i ja imali. Moji roditelji su radili u osnovnoj školi, majka je bila bibliotekarka, otac nastavnik fizičkog vaspitanja i košarkaški trener. Već u to vrijeme sam vidjela prednosti zdravog socijalnog okruženja, ali sam se naučila iodgovornosti. Kada pomislim na svoje djetinjstvo, pomislim na sport, porodicu, rodbinu, prijatelje i školu. U školi sam bila dobar učenik, a istovremeno i zaljubljenik u košarku. Preko deset godina u košarkašom klubu mog rodnog grada sam trenirala i igrala u regionalnoj ligi.
Od majke sam nasljedila ljubav prema knjizi. Sa sedam godina sam napisala svoju prvu pjesmu o mišu i zecu, ali sa njom nisam doživjela veći uspjeh. Poslije slikovnica sam čitala dječije knjige, a zatim knjige koje je napisala Agatha Christie, sve dok mi od njih zbog pretjeranog čitanja nije došla muka. Imala sam fazekada sam rijetko čitala, možda zato što sam jako rano počela s tim. U gimnaziji,tj. srednjoj školi sam morala više čitati jer je lektira bila obimna, počevši od „Ilijade“, „Odiseje“ preko „Dekamerona“, pa sve do savremenih pisaca. Dugo vremena sam se bavilaromanom „Sto godina samoće“ Gabriela Marqueza. I knjiga „Život je negdje drugdje“ Milana Kundere me jako dojmila (ova knjiga je spomenuta i u mom trećem romanu „Selena“). U to vrijeme sam čitala i Hessea, Goethea, kao i grčke filozofe, te Heideggera, Hegela, Marxa i Engelsa (posljednji su bili dio marksističke nastave). Manje interesa sam imala za knjige sa temom Drugog svjetskog rata u kojima je opisivana patnja mog naroda. To su bile teme koje u tom uzrastu nisu prizivale znatiželju…
U aktuelnom životnom razdoblju me najviše interesuju političke i socijalne priče, koje govore o ljudima na rubu društva, koji u današnjem okrutnom vremenu trebaju našu podršku i razumijevanje. Kad pišemobično vidim slike onoga o čemu pišem. Najčešće opisujem paralelno više priča, koje se pri kraju spajaju u zajedničku završnicu. Uglavnom na početku znam kako će se knjiga završiti, ali dok pišem dolaze mi i nove ideje, bilo kroz ono što u međuvremenu doživljavam, bilo u razgovoru sa ljudima koje srećem. Ponekad su u priču umiješani i moji planovi i želje – na taj način se i sama nanovo otkrivam. Može se reći da se pisanjem približavam sebi. “
Do sada izdati romani Aleksandre Sane Zubić („Ni koraka nazad“, „Ljepota tame“ i „Selena“) mogu se kupiti i u bugojanskoj knjižari „Svjetlost“ ili putem direktnog kontakta: sana.books@a1.net