Sve se raspalo, nema para ni sistema: Kultura u BiH je institucionalna crna rupa na kulturnoj karti Evrope i svijeta

Piše: Jasmin Duraković
Komentar Jasmina Durakovića, bh. reditelja i direktora Filmskog centra Sarajevo, na zastrašujuće stanje u domaćoj kinematografiji i kulturi uopće, nakon alarmantnog intervjua proslavljenog bh. reditelja Danisa Tanovića, koji je nakon mnogo godina borbe i mnogo velikih svjetskih nagrada priznao da u Bosni i Hercegovini više nema snage snimati filmove.  
https://telemach.ba/eon-paketi/eon-paketi

„Mi smo ekscesi, ne može se stalno sve raditi na mišiće, ljudi su umorni, i ja sam umoran. Bio sam nedavno u Zagrebu, tamo radio seriju, a vjerovatno ću sljedeći film raditi negdje drugo. Ne ovdje. Nemam načina da radim film u BiH, jer nas, jednostavno, uništavaju nebrigom. Kažem vam, ljudi se umaraju. Evo, primjer je Jasmila Žbanić, koja više i ne živi u Sarajevu, sad je u Njemačkoj. Izdržimo do neke granice, ali ne može više“... Ovo su rečenice iz intervjua koji je prije nekoliko dana dao reditelj Danis Tanović.

Tako reditelj, koji iza sebe ima svjetsku slavu, Oscara, Zlatnu palmu i dva Srebrena medvjeda, danas govori o poziciji za rad u svojoj domovini, Bosni i Hertcegovini. Karijeru je i počeo vani, sa međunarodnim parama je snimio svoj igrani prvijenac „Ničiju zemlju“, za koji je dobio Oscara i mnoštvo drugih svjetskih nagrada. „Oscara“ je posvetio BiH, zemlji koja za taj film nije dala ni prebijene pare.

I uprkos svemu, vratio se u svoju zemlju da tu i toj zemlji snima filmove. I snimio ih je nekoliko, i oni su opet dobijali svjetske nagrade, ali danas više ne može da snima. Razlog jednostavan – nema para.

Stanje u kulturi je užasno, zaključio je Tanović. I zasta jeste. Primjer tragične sudbine bh. kinematografije to vrlo slikovito pokazuje. Tako ove godine BiH nije imala niti jedan dugometražni igrani film bh. autora u programu SFF-a. Nisu ovdje filmovi izostali jer nisu bili dovoljno kvalitetni, izostali su jer ih nije bilo.

Ovdje se filmovi više ne snimaju, proslavljeni bh. autori traže novac za svoje projekte po bijelom svijetu, mladi, tek iškolovani reditelji također bježe iz ove zemlje. Događa se potpuni paradoks – danas više igranih filmova snimaju renomirani autori iz BiH u inostranstvu ili oni koji su, zbog rata i posljedica, odrasli u drugim zemljama, nego što se snima u BiH.

Svugdje u svijetu bi jedan ovakav intervju svog velikog i svjetski poznatog umjetnika bio povod za reakciju ili čak za akciju. Ovdje ni toga više nema. Nemoć i ravnodušnost odlika su mentalnog javnog prostora u BiH. Tek će  političko-obavještajna čaršija zabavljena narednim izborima prokomentarisati tiho, podmuklo i na svoj način, sa pitanjima tipa „u kojoj je on stranci“ i „zašto baš sada i zašto baš u tome mediju, a ne u nekome drugome“.

Niko se zapravo neće ni počešati, kamoli ozbiljno razmisliti o suštini i posljedicama izrečenog u ovome Tanovićem intervjuu!

Kriza filmske produkcije je opća, ali nije ništa manja ni kriza igrane TV produkcije. Para za filmove nema, dok se tv tržište BiH raspalo. Samo (varljiva) svjetla SFF-a, najveće filmske smotre na Balkanu, daju lažnu iluziju javnosti da bh. film postoji.

S druge strane, sve zemlje u regiji idu naprijed u ovoj djelatnosti i danas su one kilometrima ispred BiH u ovoj oblasti. Imaju jače sisteme podrške kinematogariji, zakone o audio-vizuelnom sektoru, državne filmske centre koje brinu o svim segmentima kinematografskog života, od produkcije do distribucije i međunarodne promocije svojih nacionalnih kinematografija. Svi u regiji imaju zakone ili uredbe o poticajima stranim producentima, investitorima u ovoj oblasti i milioni dolara ili eura se slijevaju u njihove državne budžete preko filma i kreativne vizualne industrije. Kod njh se razvija i tv tržište u kojem se snimaju ambiciozne i sve zahtjevnije tv. serije.

BiH nema ništa od toga. Ovdje je nacionalno-religijski kič nadvladao kulturu i stvaralaštvo. Političke elite kultura naprosto ne zanima. Oni samo za desetak dana preko svojih dnevnica, troškova benzina i reprezentacije potroše ukupni godišnji budžet za kinematografiju u BiH. Da se razumijemo, nije ništa bolja situacija ni u izdavaštvu, likovnoj ili bilo kojoj drugoj umjetnosti u BiH.

Hronika društvenog života u BiH od Daytona da danas je hronika nebrige za kulturu u ovoj zemlji. Ako izuzmemo možda jedan period od 2002. do 2010. godine, kada je tadašnji federalni ministar Gavrilo Grahovac dizao standarde i budžete za kulturu, i dok su javni servisi u periodu 2002-2008. vršili dijelom svoju javnu misiju i bili u, recimo, funkciji razvoja kinematografije, sve ostale godine su pojeli skakavci. Od tada ponovo imamo potpuni sunovrat i depresiju.

Od filmažija, njihovih udruženja i asocijacija, Filmskog centra, stalno stižu apeli i apeli da se nešto u ovoj oblasti promijeni prije nego što bude kasno, ali sve se to od ovdadašnjih vlasti odbija kao od stijena. Tako je vlada premijera Novalića, iako mladi pobjegoše iz ove zemlje, u konstantnoj „ekonomskoj reformi i napretku“ pa zato nema vremena za ova pitanja. Njegova stranka sada ima i izgovor da ništa ne čini u ovoj oblasti, jer je ministrica kulture iz HDZ-a pa, eto, sada i nije njihova resorna briga.

Posljedice ovakve politike za nacionalno zdravlje nacije su pogubne. Kulturni i medijski suvernitet je izgubljen i BiH je danas u ovoj oblasti veća kolonija nego što je to bila davnih šezdesetih. Ovdje publika više ne gleda domaće filmove u kinima, na TV-u imaju izbor između naivnih i zatupljujućih turskih TV serija o raznim povijesnim temama iz ove zemlje, čak i iz BiH,  i/ili jeftnih tv programa koje donose distributeri torbari, sitne šićardžije iz susjednih zemalja i ovdje dilaju za sitni groš.

Sve pozitivne tekovine koje su, boreći se za kulturnu ravnopravnost BiH i Sarajeva u bivšoj Jugoslaviji, generacije pametnih bosansko-hercegovačkih političara i javnih radnika izborili tokom sedamdesetih i osamdestih, izgubljene su ili potrošene. Dovršava se kulturna simbioza bosanskih Srba i Hrvata sa susjednim „maticama“ – Bošnjaci, bez jake kulturne i medijske produkcije, ostaju nemoćni i mali geto bez šanse za stvarno priključenje procesima u modernom svijetu u kojem kreativna industrija postaje jedan od ključnih faktora nečijeg razvoja ili zaostajanja.

Događa im se upravo ono o čemu je i u ratu i odmah nakon rata govorio i pisao Alija Isaković, intelektualac kojeg današnje bošnjačke političke elite vole spomnjati, a baš ga ne vole čitati i razumijevati.

Zbog svega ovoga najviše je gubitku BiH, odavno prepoznata zemlja talenata i plodno tlo za kreaciju, kulturu i umjetnost. Danas je ona, ako izuzmemo primjere vrhunskih umjetnika koji su samo deklarativni ponos ove zemlje, institucionalna crna rupa na kulturnoj karti Evrope i svijeta.

Bez radikalne promjene pristupu kulturi, bit ćemo još i veća.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)

http://bit.ly/KA15112511 https://www.bugojno-danas.info/stiglo-najvece-priznanje-od-facebooka-facebook-stranica-bugojno-danas-dobila-plavu-znacku/