Bugojanski fizioterapeut Nedžad Kulaš ovih dana dobio je veliko priznanje. Kao kruna dosadašnjeg uspješnog rada na njegovu adresu stiglo je priznanje iz renomirane UEFA-e u vidu “B” licence za stručno kazano medicinska pitanja. Kulaš je svoj posao započeo u Iskri, a kasnije se našao i u nogometnoj reprezentaciji naše zemlje gdje je imao priliku raditi sa najvećim zvijezdama našeg nogometa. Svoju zanimljivu životnu priču odlučio je iznijeti samo za čitaoce našeg portala. Dotakao se vremena provedenog u reprezentaciji, svojim uspjesima, ispričao zanimljive anegdote, te otkrio šta je jednom mladom sportašu potrebno za uspjeh.
– Moji počeci su oni poslijeratni, 1995.godina kada se skuplja određena grupa ljudi gdje se ponovo aktivira Iskra i kroz ratna područja se ide na utakmice. Igralo se na Koševu kada je faktički Koševo bilo podijeljeno u ratnim zonama. 1996.g. Iskra je bila baš u jednoj uzlaznoj putanji, igrala je u današnjoj Premijer ligi. Ja sam krenuo uz Iskru i u Iskri sam bio deset godina, kada samo zbog tehničkih razloga morao napustiti. Otišao sam svoj posao raditi u nogometnoj reprezentaciji naše zemlje gdje sam bio od 2000.g. do 2009.g., ističe Kulaš na početku razgovora.
Iz veoma male sredine napravio je veliki uspjeh. Došao je u nogometnu reprezentaciju naše zemlje, a naše prvo pitanje je bilo kako je uopšte došlo do toga.
– Počeli su ti seminari FIFA-e i UEFA-e gdje sam se ja uključio kao fizioterapeut od 1996.g i prolazili smo silne seminare te dobijali privremene licence. U jednom momentu, to je bila 1999.-2000.g. ja sam dobio poziv tadašnjeg selektora Smajića. Sjedio sam kući, zvoni telefon i kada mi je nepoznati glas rekao ovdje selektor Smajić da li bi se odazvao na poziv, ja sam mislio da me neko zeza. To je bila prijateljska utakmica sa Rumunijom i Jugoslavijom, a onda se krenule kvalifikacije gdje smo igrali sa Norveškom, Rumunijom, itd. Ja sam naravno prihvatio taj poziv i otišao na okupljanje, ali nije bilo lahko. Dođes kao stranac prvi put, iz nekog amaterskog rada u profesionalizam. Susrećeš se sa ljudima koje si do tada samo gledao na tv, a kasnije je to postalno normalno, životna svakodnevnica. Reprezentacija je uvijek bila kao jedna familija. Prelijepo je bilo raditi sa jednim Hibićem, Konjićem, Salihamidžićem, a poslije je došao i jedan Sergej Barbarez koji je jedna veličina od čovjeka. Svi oni su normalni ljudi samo što rade svoj posao u profesionalnom smislu.
Izdvojio je jedan susret reprezentacije koji mu je ostao u posebnom pamćenju.
– Izdvojio bih onu utakmicu sa Danskom kada smo pobijedili 2:0. Vodio nas je tada Blaž Slišković i na sastanku pred utakmicu odlučeno da je ćemo igrati defanzivno i pokušati nešto napraviti na kontre. Razgovarali smo mi iz stručnog štaba i ostali i rekli smo da je izgubiti 2:0 i da idemo kući. Ali dolaskom u svlačionicu sve se promijenilo. Hibić, Konjić i ostali su rekli da pokušamo napasti jer nemamo šta izgubit. Mirko Hrgović je bio vezni ofanzivac i on nije bio ni na klupi, ali na nagovor igrača i njihovo ubjeđivanje selektor kaže da će Siniša Mulina na klupu, a Hrgović igrati. Ja sam otišao po Hrgovića i kazao mu da ga zove selektor, a on je mislio da ga zezam. To mi je bila jedna zanimljiva utakmica i na iznenađenje svih mi smo slavili. Također, mogu izdvojiti i onu utakmicu protiv Španije 1:1. Gledao sam na semafor i igrala se tačno 97.minuta kada smo primili taj pogodak. To su neke utakmice koje su ostale u lijepom sjećanju, a ima i onih ružnih gdje dođe do opuštanja, pa gubimo stižemo i slično.
Iz reprezentacije je otišao zbog jednog veoma zanimljivog razloga. Za Bugojno-danas.info otkrio je razlog kojeg većina možda i nije znala.
– Ja sam faktički reprezentaciju napustio zbog ličnih problema. Cijelo vrijeme sam imao strah od aviona, predzadnji let je bio veoma ružan i to je strah koji sam imao. Zadnji moj let je bio Sarajevo-Budimpešta kada smo igrali sa Mađarskom. Taj dan kada moram letiti ja nisam smio popiti ni kap vode, pričao sam sa stručnjacima kako se toga riješiti, ali nisam mogao. I sada kad bih morao vrlo teško da bi sjeo u avion. Zbog tog straha i stresova sam narušio i svoje zdravstveno stanje, ali sve ostalo je bilo prelijepo. Prelijepo iskustvo i slobodno mogu reći da sam obišao pola zemaljske kugle, a i danas sam u kontaktu sa bivšim selektorima, Spahićem, Baljićem, Bolićem, Musićem, Misimovićem, Barbarezom, Bešlijom, Konjićem, Hibićem i brojnim drugima. Kada je Hibić potpisao u Engleskoj za Derby County nudio mi je da idem sa njim, ali zbog mojih obaveza i porodice nisam želio da idem bilo gdje niti sam imao potrebe.
Sportisti u velikom broju traže njegove usluge, s obzirom da je veoma cijenjeno ime u svojoj branši, kako u našoj regiji ali i mnogo šire.
– Ja radim trenutno u Domu zdravlja Bugojno za fizikalne terapije, a imam i privatnu fizikalnu terapiju. Praktički sam servis za sve sportaše ove regije, od Donjeg Vakufa, Gornjeg Vakufa, Kupresa, Prozora, pa čak i dalje. Posla imam, servis sam u prevenciji, liječenju i savjetima. Sportaši se javljaju redovno, ja imam djece od pet godina do veterana od 70 godina. U prosjeku svakim dan na tretmanu imam 5-6 sportaša. Prije petnaestak dana dobio sam priznanje od UEFA-e, tačnije “B” licencu s kojom mogu raditi u bilo kojem klubu u svijetu kao fiziterapeut. To se dobija kroz određeni rad, kroz određena slanja radova iz prakse. Prošli smo mnogo seminara, od Danske, Norveške, a i oni su dolazili kod nas u BiH. Ja sam se najviše bazirao na povrede koljena, a imam i jednu dobru saradnju sa doktorom Nemecom iz Rijeke,koji je najpoznatiji ortoped za koljeno. U zadnje vrijeme sam imao njegovih 20-tak pacijenata ovdje na regiji.
Posebnu poruku imao je za mlade sportiste, te ima dao veoma korisne savjete.
– Broj jedan kod sportista je ishrana, a zatim trening te režim života. Mene je masa pitala jesmo li feštali poslije utakmice. Nema kod profesionalaca ni puno žaljenja ni radovanja, to je sve u svlačionici. Kada se izađe iz svlačionice, već se razmišlja od idućoj utakmici, idućem koraku. Navest ću jedan primjer Iskre iz 1996.-1997.g. kada je klub sa klupe vodio Mehmed Janjoš. Ta Iskra je bila jača nego danas jedan Željo ili Sarajevo, a igrači su imali doručak, ručak i večeru, te uvijek po potrebi šta su htjeli. Drugi preduslov je infrastruktura. I onda smo imali ovu infrastrukturu, ali igrači nisu bili bukvalno gladni. Ne može danas jedan igrač na bureku iz čaršije trenirati i igrati. Nauka kaže da je ishrana broj jedan, broj dva je trening i vježbe, dok je broj tri režim života. Kod jednog profesionalaca kada trener kaže do 10 sati u sobi da mora biti, njega ne trebaš kontrolisati. Najjači profesionalac s kojim sam ja radio je Hasan Salihamidžić. On nije bio tip igrača koji se trebao dokazivati i kod njega se sve tačno znalo. Kada sam vidio da Hasan Salihamidžić poslije utakmice prije nego što istušira sebe, očisti kopačke, namaže jednom pa drugom krenom, to je zaista nevjerovatno, ali to je taj profesionalizam. Ja sam jedne prilike radio edukaciju u Iskri i vidio punu svlačionicu prljavih kopački i kada sam vidio taj odnos prema kopačkama bio sam iznenađen. Danas u kod nas igrači socijalni slučajevi, evo npr. šta se dešava kod nas. Omladinci idu u Goražde sa sendvičem iz Agromaxa i šta očekivati onda. Ne može on putovati cijeli dan i ako mu roditelj nema dati da još nešto dodatne pojede, a većina ih nema, on će sa sendvičem faktički provesti 24 sata. Onda se kaže šta oni tamo troše, a oni ne troše ništa puno. Tamo su doping kontrole drastične, kod profesionalaca se zna šta je doručku, ručku i večeri. Ja uvijek kažem da smo na našoj regiji imali igrača koji se rađa jednom u sto godina, to je Edin Smajić iz Donjeg Vakufa. Smajić je to vrijeme otišao iz Iskre u Čelik, pa se vratio u Iskru uz obeštećenje od 30.000 KM. To je bio jedan igrač koji se rađa jednom u sto godina i došao je tada do reprezentacije, ali njegov režim života je bio pogrešan. Imao je predugovor od 500.000 KM da ide u Belgiju, ali se on nije ni pojavio da razgovara sa menadžerom, kao ni na reprezentativnoj utakmici. Fizički je bio prejak, mogao je igrati na svim pozicijama i vjerujte da svi kažu da se takav tip igrača nije rodio. Način života je bio takav kakav je i to je to, dodao je Nedžad Kulaš na kraju razgovora za naš portal.
Nedžad Kulaš – Sportska biografija 1995-2015.
Posted by Bugojno Danas on 25. listopad 2015
