Sjećate li se ćize-blize, klikera, salveta, leksikona, spomenara?

https://telemach.ba/eon-paketi/eon-paketi

Zvoncare su bile glavni modni hit i za muškarce i žene. Nosile se tankerice, vijetnamke, šangajke, starke, borosane, kamenovani džins… Kupovalo se sve to najčešće u Trstu. Dok su žene kratile kosu, muškarci su je puštali. Preferirali su vlažnu frizuru s puno briljantina, a gotovo svi su špricali na sebe miris zapakiran u zelenu bočicu u obliku bora, legendarni Pino Silvestre… Vozio se stojadin, yugo, imućniji golfa…

Sve ovo ostalo je u sjećanju starijih generacija, koje dobar dio života veže za SFRJ. Ipak, proizvodi koji su u bivšoj Jugoslaviji bili neizostavni dio života danas se teško gdje, osim na starim fotografijama, mogu naći. Poneki se nalaze u antikvarnicama, i muzejima u regiji, a Muzeju istorije Jugoslavije iz Beograda organizuje putujuće izložbe sa eksponatima koji su korišteni u svakodnevnom životu Jugoslovena. Jedna takva održavana je i u Historijskom muzeju BiH u Sarajevu, te je svojevremeno izazvala veliku pažnju.

Pokušali smo se sjetiti nekih od neizostavnih proizvoda koji su krasili svaki dom, a koji su danas poprilično zaboravljeni.

Minijaturne gondole

Među njima je i minijaturna gondola ili Venecijanski čamac koja je zauzimala počasno mjesto u stanovima.

-Za sliku društvenog života socijalističke Jugoslavije izvjestan značaj ima minijaturna replika toga čamca, kič-verzija. Ustvari, bila je to jeftina muzička kutija u obliku gondole, sa veslačem na krmi i balerinom na pramcu. Kada se navije mehanizam i okrene ključ, veslač i balerina počinju da igraju u taktu muzike. Gondola je zauzimala počasno mjesto u socijalističkim stanovima. Najčešće na televizoru ili radio-aparatu. Ispod je bio neizbježni ručni rad, šustikla od uštirkanog konca, ili, kako se drukčije govorilo, milje. Inače, djeci je bilo strogo zabranjeno da se vrte oko televizora i oko gondole, da se nešto ne pokvari – napisao je Mihajlo Pantić za Leksikon YU mitologije.

Dok su ručno vezeni miljei krasili stolove, natkasne na kojima su se nalazili crveni ili narandžasti telefoni, singerice, televizore i radioprijemnike, zidove su uljepšavali gobleni.

-U nekim je stanovima popunjavao prazan prostor između dva regala, drugdje je vezeni motiv djevojčice i psa visio iznad Obodinova, ili poslije Gorenje frižidera. Razlika među goblenima mogla se uočiti tek u jednoj stvari, mali gobleni s likovima djevojčica, pasa ili kućica, obično su stajali u jednostavnim drvenim okvirima, dok su oni Wiehlerovi, koje su donosile supruge radnika na privremenom radu u Njemačkoj svoje prvenstvo u goblenskom panteonu naglašavali i odgovarajućim, debelim i teškim, pozlaćenim okvirima– napisala je Irena Bosnić.

U vitrinama, regalima ili ladicama obavezne su bile i zbirke značaka, koje su se dobijale u omladinskim radnim akcijama, za izuzetne rezultate postignute u radu, prebacivanju norme, uspjehu, herojstvu i slično. Za razliku od skupljanja značaka, gramofonskih ploča, limenki gaziranih pića, skupljanje salveta bio je isključivo ženski hobi.

Sakupljanje salveta i spomenari

– Kolekcija salveta obično se čuvala u kutiji od bombonijere (“Djevojka s lutnjom”), a salvete su se iz kutije vadile s najvećom pažnjom, jer ne daj Bože da se koja zgužva ili – nezamislivog li užasa – zdrapa. Ako bi se salveta dobila zgužvana, prije dodavanja kolekciji ona bi se danima presala u kakvoj debeloj teškoj knjizi. Salveta je bilo raznovrsnih: žarkih boja sa šarenim rubom, baršunasto mekanih, ili pak djevičanski bijelih, svilenkastih i šuškavih i laganih poput perca, s čipkastim reljefom, ili prigodnih (božićnih, uskršnjih..). Kako se do svih tih silnih salveta dolazilo dan danas mi nije jasno; ono čega se sjećam je da se kolekcija “gradila” uglavnom trampom – napisala je Iris Adrić za Leksikon YU mitologije.

Djevojčice su igrale gume, odnosno ema-esesa, te jedna drugoj crtežima i stihovima “za uspomenu i dugo sjećanje” ispunjavale spomenare.

Spomenar bi na prvoj stranici obično imao upozorenje: “Piši, briši, ali znaj, listove mi ne trgaj”. Ispunjavanje je bilo podvrgnuto strogim estetskim kriterijima, a najviše se pažnje poklanjalo što ljepšim crtežima te što urednijem rukopisu.

-Vrijednost spomenara ovisila je o tome da li ga je ispunila najpopularnija djevojčica u razredu. Neki od najčešćih spomenarskih stihova su: “Od kolijevke pa do groba najljepše je đačko doba”, “Nek ti ovaj cvjetak reče koliko ti želim sreće”, “Ko ti ovako koso piše, taj te voli ponajviše”, “Ljubav svaka nije za đaka” i sl. Popularno je bilo i presaviti ugao stranice, pa na poleđini napisati: “Otvori u slučaju rata” pa kad se otvori piše: “Budalo ne sada!” – prisjetila se Andrić.

Ćize-blize i klikeri

Dječaci su vrijeme najčešće provodili igrajući ćize-blize, klikera ili udarajući čvoke ili klempe.

-Čvoka, čvrga ili klempa bio je neobično brz i snažan udarac napetih prstiju o nečiju glavu što je zvonko odzvanjao. Svako je imao svoj stil savijanja prstiju da bi udarac bio što jači kad se prsti jednom otpuste iz zapetog položaja. Neki su imali čitavu plejadu čvoki, od lakih prijateljskih ili pohvalnih do onih opominjućih ili izazivajućih – prisjetio se Branimir Dolibašić.

On je sa Draganom Jovanovićem opisao i igru ćize-blize „nabacivanje novčića uza zid, ko bliže dobaci nosi sve bačeno. Poznata i kao igra “bližke” (ko će bliže zidu ili crti povučenoj na zemlji). Varijanta tih igara je i “tura-jazija” (pismo-glava), a pravila su bila sljedeća (moguće su i lokalne varijante): prvo se baca na crtu, a zatim onaj ko je najbliže bacio uzima sve novčiće i baca ih zajedno u vis najavivši prije toga šta je izabrao, i sve novčiće koji pokažu izabranu stranu uzima sebi. Zatim sljedeći baca preostale novčiće i tako redom. Ako je bilo više od pet igrača, posljednji nije bacao novčiće nego je sve koji su preostali uzimao sebi. To se u lokalnom žargonu zvalo: “šta ostane zadnji nosi”.

Kasnije su novčiće u ćizi-blizi zamijenile karte, a u rupu su se ubacivali klikeri.

– Oni koji se sjećaju klikera, sigurno se sjećanju i njihovih vrsta i naziva: Tobonja, Malac, Sjajac, Keramika. Najbolji za gađanje: Pucer. Za razbit protivnički: Dozer. Novi novcati: Glancer. Šareni: Šarac. Jednobojni: Bijelac, Plavac itd. Rupa se uglavnom zvala “roša”, mada je poznata i po nazivu “kendra” – rekao je jedan od jugonostalgičara.

Ovo su samo neke od stvari koje su bile svakodnevnica i opis nekadašnjeg života u bivšoj Jugoslaviji.

faktor.ba

https://www.bingotuzla.ba/2018/12/06/i-ovog-vikenda-dodatno-snizeno-6-12-9-12-2018/ https://www.bugojno-danas.info/stiglo-najvece-priznanje-od-facebooka-facebook-stranica-bugojno-danas-dobila-plavu-znacku/