Prof. dr. Iljas Hadžibegović
Prije ravno jedanaest godina, 10. februara 2010, umro je bugojanac profesor Iljas Hadžibegović. Bio sam svjestan njegove bolesti s kojom se duže vremena nosio, i kao da sam se pripremao za vijest o njegovom odlasku, ali kada se to stvarno desilo – teško sam je primio. Dugo vremena smo se poznavali, on je za mene, čak i kada sam daleko odmakao od studentskih dana, uvijek ostao profesor spreman da ponudi mudre savjete, kako u nauci tako i u svakodnevnom životu. Sjećam se razgovora s njim 1986, kada su nas kao studente privodili u zgradu SUP-a, tada u ulici Branka Šotre u Sarajevu „na informativne razgovore“, ali uz napomenu inspektora da o tome ne smijemo nikome pričati. Bila je riječ o posve konstruiranim insinuacijama (nešto od toga je kasnije objavljeno u onim poznatim „plavim, crvenim i zelenim knjigama“), a kada sam nekoliko mjeseci nakon toga objasnio profesoru o čemu se radilo, sjećam se njegovih riječi: „Ako te budu još jednom zvali, reci meni! Imamo i mi odgovore na to“. Ta zaštitnička pozicija koju sam osjetio u njegovim riječima, bila je za mene i više nego zaštitnička pozicija jednog profesora prema svom studentu.
Danas se prisjećam profesora Hadžibegovića jer je on „krivac“ za moje bavljenje historijom: kada je on bio direktor Instituta za istoriju u Sarajevu ja sam primljen na mjesto asistenta i zakoračio u polje nauke. Kasnije, kada sam ja postao direktor Instituta za istoriju, često smo razgovarali. Dugo ću pamtiti njegove savjete o važnosti institucija za našu nauku. „Instituciju čine ljudi“, i „Ne nasijedajte političkim trikovima, i ne svađajte se međusobno ako iz toga neće proizaći neka korist za našu nauku“, dodavao je.
Osim te profesionalne bliskosti, profesora Hadžibegovića pamtim i kao prijatelja. Izbijanjem rata 1992. njemu se srušio svijet, ali nije dopuštao nikome gubljenje razuma. Nije ostao po strani od događaja koji su se dešavali, ali se sjećam njegovog savjeta iskazanog u jednom razgovoru: „Lađu obali“, rekao mi je tada. Ne znam da li ću ikada te riječi zaboraviti, ali ih se prisjećam i sada kada je profesor Hadžibegović svoju životnu lađu davno i zauvijek usidrio.
Jedan dio rata je proveo u Njemačkoj. Sjećam se njegovog odlaska. Mislim da je bila 1994, on je odlučio otići kako bi vidio kćerke. Ostavio je kod mene neke vrednije knjige, među kojima su bili i popisi stanovništva iz vremena austrougarske uprave, od kojih se rijetko odvajao. Kada se vratio, često bi znao, posebno u zimskim večerima, tokom svojih redovitih šetnji, navratiti sa pečenim kestenovima u moj stan. Dugo bismo razgovarali, a moje kćerke, tada male, sve to su slušale sa nekom čudnom pažnjom. I svaki njegov dolazak su dočekivale sa radošću i uvijek uz nezaobilazno: „Došo profa“.
Početkom 2000-ih često bih mu se pridruživao u njegovim šetnjama. Sjećam se naše posljednje šetnje, prije njegovog odlaska u Ernest Green, kada smo profesor Hadžibegović, Amir Ličina i ja dugo šetali, a on nam pričao kako je bio negdje na odmoru, pričao nam o cvrkutu ptica, žuboru rijeke (kao da se vratio na Vrbas!), svom bratu Reufu, i o tome kako sa baš lijepo odmorio i kako mu je posebno drago da smo ga Amir i ja došli posjetiti i izaći s njim u šetnju, jer „tek što sam se vratio sa odmora, još mi koferi neraspakovani u sobi, a odmah komšije navalile, pitaju ovo, pitaju ono“. Bilo je doista uvjerljivo.
Još jedan detalj će ostati trajno urezan u mom sjećanju na profesora Hadžibegovića: Edin Radušić, njegov asistent, i ja posjetili smo ga jedne prilike u Erest Greenu. Njegova supruga ga je pitala da li nas prepoznaje. Nekako ju je čudno pogledao, kao da je htio reći „zašto me to pitaš“, i uz osmijeh odgovorio: „Moji đaci“.
Na kraju, sve je postalo kao u dječijoj igri.
In Erinnerung an Professor Iljas Hadžibegović