Nerijetko se u dugim, aprilskim noćima uhvatim u koštac sa mojim osebujnim mislima, tražeći odgovore na neka pitanja. Nisu to neka klasična pitanja, to su i previše teška pitanja za jednu previše emocionalnu šesnaestogodišnjakinju.
A valjda je to tako kad duša vrišti baš kao noćas..
Kao po navici, posmatrala sam zvjezdano nebo i zapazila sam da ona jedna zvijezda koja se isticala od ostalih po svome sjaju – fali. Ugasila se, jako mlada.
Kada sam zalijevala raznoliko cvijeće moje proljetne bašte, čudnog li čuda, onaj cvijet koji se nekako isticao od ostalih, po svojoj ljepoti i svom zračenju – fali. Uvenuo je, a tako mlad,
I niko ne zna tačno uzrok toga, a svako priča priču onako kako mu odgovara, svako kroji priču po svom nekom šablonu.
I danas tako zamišljeno posmatram masu ljudi, a kao da fali u masi jedan, jedan koji se uvijek nekako isticao. Onaj koji je bio vječito nasmijan i veseo.
Svi se kreću užurbano, kao da negdje kasne, nervozni i umorni.
Većinom su to one duševne štetočine koje ti na srcu i duši ostave neki bolni ožiljak.
Ne znam zašto, ali misli mi odmah pobjegoše suprotno. Kada kažem suprotno pomislim na tebe, Ramo. Tebe koji si nas prerano napustio.
Pomislim na tvoj najljepši osmijeh koji je zapravo bio razlog za nečiji osmijeh. Pomislim na tvoj vječni pozitivni duh i tvoju pozitivnu energiju. Pomislim na tvoju razigranu dušu koja je prštala od dobrote, poštenja i ljubavi.
U tom trenutku misli mi stadoše, duša mi jako vrisnu, a oči mi preplaviše suze.
O da znaš koliko nam nedostaješ… Da znaš samo kako je bolan svaki tren koji prođe bez tebe. Tvojim odlaskom otišao je i jedan dio mene, njega, nje…
I ne znam kako da opišem ovo što osjećam, znam samo da me boli, guši i da polako propadam.
Tvojim odlaskom došla su mnoga pitanja, ona koja nemaju odgovore.
Nedostaješ za sve što dolazi.
Posljednji pozdrav, zvijezdo sjajna, cvijete najljepši. Posljednji pozdrav tebi, Ramo.
Dok živimo mi živiš i ti u našim srcima.
TI SLAB.
Bugojno, 27.04.2017.
Morić Ajna
