Piše Senad Jusić – Čupo: VREMEPLOV

https://telemach.ba/eon-paketi/eon-paketi

S.J.Chupo

VREMEPLOV

I

Umor je bio strašan, nogice i sve ostalo boljelo je; otac više nije mogao da me nosi pa sam povremeno morao trčati dok su on i mama potezali svako po jednu ruku. Tako se nije moglo napredovati kroz šumu i gustiš koji su grebali po licu, majica se pocijepala, prstići pobijelili pa je otac ponovo pružao ruke i dizao u naručje. Niz vrat mu se cijedila znoj, košulja natopljena njome i kad bih prislonio glavu peckala je po izgrebanim obrazima. Mama je šutke pratila, kose slijepljene na čelu i kad god bih je pogledao, a to sam stalno činio bojeći se da onako krhka ne zaostane, ona bi se nasmiješila. Taj osmijeh, iako dijete, prozreo sam. Brižan osmijeh, majčinski ali pomiješan sa suzama i trebalo je mnogo snage, samo nebo zna koliko je snage trebalo mojoj jadnoj majci da uvijek odgovori osmijehom kad je pogledam.

– Samo još malo, dušo, još malo pa ćemo stići  – govorila je.

Ponovila je to već bezbroj puta, od kako smo onako iznenada krenuli od kuće. To je bilo… jučer ili prekjučer, u maloj glavi sve se izmješalo. Vrludanje šumama traje beskonačno dugo. Ponekad bi izašli na neku livadu ili proplanak pa se brzo vraćali nazad uz objašnjenje da je u šumi sigurnije. I opet se nastavljalo dalje. U početku je grupa bila puno veća dok dva puta nije naletjela na zasjedu. Zasjeda. Tako kažu stariji. Vriska, krici, plač, pucnjava, psovke; sve se to može sažeti u dvije riječi. Strah. Užas.

Svom snagom pripijao sam se uz očeve grudi dok me majka tijelom štitila sa druge strane. Ljudi su padali; sudarali se u panici bježeći na različite strane. Malo ko je uspio pobjeći. Nekim čudom mi jesmo. Otac me toliko čvrsto stezao da sam ostao bez daha, ugušiću se vikao sam a nisam mogao vikati. Kad je stisak konačno popustio, pucnjava je jenjavala za leđima. U grupi ostade desetak očajnika.

Drugi put su napravli busiju pri prelasku rijeke. Po drvenom mostu tanki sloj brašna, po njemu vidljivi tragovi stopala. Vidjevši to, otac me zgrabi i skoči u rijeku povlačeći i mamu.

– Evo bagre! – začu se istovremeno uz strahovitu pucnjavu. Opet krici, jedna žena pljusnu ispred, voda se zacrveni.

Nije me puštao dok smo se vrtili jedan oko drugog uz štropot talasa, udarce kamenja po cijelom tijelu, usta puna vode i hučanje u glavi. Napokon. Ščućureni pod zaštitom vrba i jošika, rijeka nije duboka, meni do stomaka. Mama baulja na sve četiri dok se ne izvuče u zaklon zelenih grana. Iscrpljena, povraća.

– Prospu brašno po mostu i tako vide je li neko noću prelazio. Zato sam znao da je zasjeda – umorno će tata.

Na košulji mu crvena mrlja. Mama jeca, pokušava zaustaviti krvarenje. Sami smo. Uspentrali se nazad na brdo, tata kaže da se zove Udrč, mama je našla neke trave i od svoje poderane bluze napravila melem i zavoj.

Ponovo pokret. Noge teške, klecaju. Orijentiranje prema suncu, mahovini, horizontu. Zastajkivanje, osluškivanje. Sve češće stajanje zbog  iscrpljenosti. Čak je i tata bio umoran.

– Nikad nećemo stići – zajecala je.

– Ne govori tako pred malim – gotovo je povikao.

– Mislila sam da spava – skrušeno i s kajanjam odgovori.

Skoro da sam zaspao u očevom naručju ali njihov razgovor me prenu. Polegli ispod velike krošnje na obodu šumarka, zaogrnuti zaštitnikom mrakom potpomognutim gustim granjem, šaptali su. Noćno svjetlo se teško probijalo.

– Tata, zašto sve zvijezde ne sijaju isto? – prekinuo sam tišinu.

– Kasnije sine, kasnije ćemo o tome. Nemoj opet postavljati ona svoja nemoguća pitanja.

– Gladan sam.

– Strpi se još malo, sutra ćemo jesti.

Ušutio sam i ponovo bacio pogled ka nebu. Iako dijete, brzo sam shvatio, veoma rano, da me ne zanimaju stvari kao ostale vršnjake. Već u prvom razredu množio sam četverocifrene brojeve, upoznao binarni sistem, kasnije savladao mnoge teoreme, divio se prirodnim zakonima… Roditelji su bili zabrinuti i često su navečer, misleći da spavam, iznosili svoje nesigurne bojazni.

– Šta da radimo? On nije kao ostala djeca – bile su najčešće mamine riječi.

– Kako nije! Zdrav je i sasvim razvijen za svoje godine – pravio se nevješt otac.

– Ne pravi se lud, molim te. Znaš dobro o čemu govorim. Sve te njegove jednačine, knjige koje mu kupuješ… ta pitanja koja nam neprestano postavlja. Više ne znam šta da mu odgovaram. Čak je i učiteljica priznala da ne zna šta da radi.

Ta pitanja koja sam postavljao stvarno su na muke stavljala bližu okolinu. Otac se vrpoljio dok sam tražio da objasni zašto zvuk kasni za avionom, zašto ljudi moraju umrijeti, zašto kazaljke na satu idu naprijed a ne nazad…

 

Ponovo pokret. Dan je dobrano odmakao jer pri izlasku na jednu čistinu sunce se nalazilo tačno iznad glava. Nemajući snage, otac je pratio put. Majka je rekla:

– Bože, koji li je danas dan?

Tata je pogledao ručni sat Seiko i dalje ispravan uprkos rijeci i rekao:

– Trinaesti juli, kakve to ima veze, evo dvadeset do jedan – i s mukom nastavio korak.

Makadamski put napravi blagu krivinu i pred očima se ukaza još ranije popaljeno selo. Dalje se sve dešavalo tako brzo; da li se uopšte i desilo. Sa svih strana iskočiše nepoznati vojnici s uperenim puškama.

– Dobro nam došli! – reče krezubi, ostali se cerekaju.

– Kolji oca pa malog – dreknu drugi – a sa balijkom ćemo se malo zabaviti.

Grupa njih baci se na oca; ostali kao gladni psi na majku. Vikala je:

– Dijete, nemojte mi dijete…

Nastavili su se kreveljiti i psovati, cjepajući joj odjeću. Jedan bradati me držao za kosu. Plakao sam. Otac se nije mrdao.

Tada se desilo to. Blještava svjetlost. Sve je prekrila. Bjelina, samo bjelina. Bjelina, bjelina, bjelina. I šuštanje. Bjelina i jednolično šuštanje.

– Hssssss…..

Napokon se ta sjajna koprena počela razilaziti a pred oči vraćati sivi obrisi predjela; postepeno su dobijali svoje prijašnje prirodne boje. Ljudi koji su napali mamu i tatu ležali su po tlu, nijemi, samo je ovaj koji me držao uspio izustiti:

– NATO, majku im jeb… – padajući ničice.

Između nepomičnih tijela stajao je visok muškarac u neobičnom kombinezonu. Od čudnog materijala, čvrstog a savitljivog, zlatno-žute boje, niz ramena pa naniže po sredini ruku i nogu svjetlucava crna traka. Na nogama nešto nalik na patike sa debelim đonom. A sve skupa izgleda skladno i  jednostavno.

Zuri. Zuri. Kao da je ušao u moje tijelo. Gleda nevjerovatno dugo, ustvari ne duže od desetak sekundi. Pogledi se stapaju. Dva bića stoje jedan nasuprot drugog i netremice se promatraju. Osjetio sam da ga volim. Netačno. Osjetio sam da… ne znam… da me razumije… da se dugo poznajemo… da i on mene voli.

On? Nijemo je stajao i samo me promatrao. U očima se krila dubina razumijevanja koju nikad niko nije spoznao. Približio se na dohvat ruke ali bez dodira, kao da se koleba, kao da se ne usuđuje. Ipak je ispružio dlan i pomilovao me po obrazu. Zažmurio je kao da čeka da se nešto desi a kad nije, otvorio je oči i zadovoljno klimnuo glavom. Izustio je kratko.

– Vrijeme. Zapamti, vrijeme.

Prišao je ocu i majci koji su nepomično ležali pored svojih ubica. Dugo, dugo ih je gledao, u očima zarosiše suze. Pridigao se, obrisao ih, ispružio dva prsta prema meni, počeo sam da tonem.

 

*

– Niko ga ne poznaje, pitali smo mnoge.

– Ali sestro, neko ga mora znati, provjerite opet.

– Sigurno nije iz Tuzle, doktore, neko bi ga prepoznao. Mora da je izbjeglica, četnici probili, uz Drinu je kažu užas, narod bježi.

– Pa kako je sam dospio dovde? Neki se tek izvlače.

– Neobjašnjivo, našli ga pred vratima bolnice, pred kolapsom. Evo vidite, stalno šuti mada se vidi da je jako inteligentan. Posmatra tehniku, bolničke aparate. Na pitanje o roditeljima samo obori glavu.

– Desetogodišnjak, a ko zna šta je preživio.

II

– Pa inženjeru, nadam se da ste spremni.

– Hmm…

– Niste se zar pokolebali? Znate li koliko ljudi je apliciralo za ovaj poduhvat? Najveći umovi Alijanse, psihički i fizički najspremniji naučnici, geniji. Izabrani ste jer ste ipak vi najzaslužniji za ovaj projekat, bez vaših eksperimentalnih saznanja ne bismo došli do ove tačke.

– Znam Gospodine Predsjedniče, oprostite, malo sam napet. Ne brinite, neću vas razočarati. Mogu samo biti zahvalan vašoj zemlji koja me primila još kao dijete i dala mogućnost da napredujem baveći se naučnim radom.

– Dobro. Šta ste rekli porodici, ženi?

– Ništa, samo još jedan test akceleracije.

– A roditelji, iako vam je pedesetpeta, da nisu slučajno živi? Šta ste oborili glavu, mora da vas zamaram.

– Ne, ne, u redu je. Evo ide Admiral.

– Kolega, sve je spremno. Zadnji put provjereno, parametri podešeni, rezultati se slažu na plus devetu. Nema potrebe da ponavljamo Pravilo br.1 – ni u kom slučaju aktivno ne učestvovati, to bi imalo katastrofalne i dalekosežne posljedice, možda čak dodir materije i antimaterije. Znači, samo opservirati i ne reagirati. Potvrditi singularnost početka svega, pogotovo vremena.

– To smo prošli bezbroj puta. Ne brinite.

– Za prvo putovanje dovoljno je da ideš minus 24, i zadržiš se samo tri minute, ne više. OK? Samo tri minute,  zagrijavanje bi prešlo kritičnu tačku.

– Jasno, gospodine.

Aparatura tiho bruji, blago podrhtavajući dok se nivo ubrzanja čestica približava kritičnoj vrijednosti. Konačno. Ostvarenje svega onoga o čemu jedan naučnik može da sanja, ispunjenje višegodišnjeg truda, rada i odricanja s tim što se ovdje radi o posebnom aspektu i motivu koji niko ne može naslutiti. Posvećenost samo jednom cilju. Cilju koji je postavljen davno, prije četrdeset i nešto godina kada sam kao ratno siroče sa vojnicima došao u Ameriku na liječenje i tu ostao za stalno. Nadarenost i opredijeljenost naučno-istraživačkom radu nisu ostali neprimjećeni, kao najbolji u klasi 2010 priključen sam NASA-i izborivši se za rad na projektu vezanom za odnos vremena i prostora, rad na rubnim područjima nauke.

Put je bio trnovit, uz zavist i spletke pojedinih kolega prema autsajderu, nekome ko je došao iz Evrope i to iz minorne regije oko koje se uvijek nešto kuha pošto države i ne postoje u onom klasičnom obliku, cijela planeta podijeljena je u dva snažna bloka koja drže ravnotežu trudeći se da osvoje primat, stalno balansirajući na ivici kataklizme. Kao nekad trka u svemir, sada je na sceni pitanje vremena.

Bilo je tu uspona i padova, nije se do ovoga došlo preko noći, oduševljenja i razočarenja su se smjenjivala  svakom novom eksperimentalnom fazom pa ipak test za testom, formula za formulom uz nesebično zalaganje svih članova tima doveli su do praga otkrića, proniknuća u suštinu.

Pravilo broj 1: ne interferirati. Ko je prvi postavio to pravilo? Itekako sam bio svjestan činjenice da je pravilo pogrešno ali ga nisam pobijao niti ulazio u polemike bojeći se skidanja sa projekta. Jer da je tačno, ne bi bilo ni projekta, ni mene, ni sjećanja. Svete knjige kažu, sve je predodređeno. Ha-ha. Zato ovo i radim. U suprotnom, ne bi me bilo. I opet bi to bilo predodređeno.

Na displeju lijevo stoji Houston: 20.02.2040. pa vrijeme :11:59:15 pa space-time koordinate: ßZ669Q. Milisekunde i sekunde brzo trepere. Već je :11:59:35

Na displej desno izvježbanim pokretom ruke u zraku unio sam, vrlo dobro sam znao šta trebam unijeti:

Srebrenica: 13.07.1995. :12.42.45 :YF644E

http://bit.ly/KA15112511 https://www.bugojno-danas.info/stiglo-najvece-priznanje-od-facebooka-facebook-stranica-bugojno-danas-dobila-plavu-znacku/