Piše Senad Jusić Čupo: Poznato lice

https://www.facebook.com/Gradski-TAXI-Bugojno-536291753372444/ https://aspremium.olx.ba/ https://www.bingotuzla.ba/katalogtehnike/

U subotu prijepodne je majstor Mirso, zvani Šajba, odlučio izaći negdje na kafu, taman dok ručak bude gotov. Ne pamti kada je zadnji put prošetao čaršijom ovim danom, nedjeljom je grad pust pa mu se i ne izlazi, subota je nešto drugo. Prije mršav nego šlang, uz koščato naborano lice što samo sve govori i predstavlja ga starijim nego što doista jeste, vukao se polako rodnim gradom gledajući s kim bi je mogao popiti. Izgubio je društvo, rinta stalno, nema slobodnog vremena. Godišnjeg dobije pet dana.
– Đe si Mirso! Kako si mi?
Glas dolazi sa suprotnog trotoara pa se iznenadi kad prepozna Vernesa, direktora osnovne škole.
– Dobro je ti, Vernese. Šta ima?
– Evo pomalo. Kako si ti, kako familija?
– Dobro su, hvala na pitanju.
– Neka, to je najbitnije. Vidiš šta se dešava. Čuvajte se i pozdravi suprugu.
Pa nije ovaj Vernes loš čovjek kao što se priča, evo pozdravlja prvi, fino se upita. Narod samo blati ljude bez razloga; izmislili mu aferu oko namještanja konkursa. Prekori sam sebe što je hrđavo mislio o ljudima. Oraspoložen, nastavi lagano uz razgledanje raje u baštama ne bi li vidio koga od generacije ili kolega. Sve odreda nepoznate face.
Ugodan jesenji dan izmamio je sve koji žele uživati u zadnjim toplim zrakama, vrvi. Vidi, vidi, sve se kuka, kriza-miza, a puni stolovi. Čudio se što je na ulicama i lokalima toliko bezbrižnog svijeta, neopterećenog problemima. Ovi mladi što prolaze razdragano se smiju. Na vijestima i internetu čini se samo što nije buknulo; a evo sve ide svojim tokom, službenici službuju, trgovci trguju, dokoni sjede po kafanama i pametuju. Osjetio se strancem. Najradije bi se vratio. Tumarao je bez cilja.
E neću ni kod ovog krkana, među ove rišonje, pomisli kad ga neko zovnu.
– Hajde svraćaj, Šajba.
Baš gazda. Otkud on da ga zove, nije kod njega čest gost, ustvari nije nikakav.
– Žurim gazda, fala ti. Inače?
– Dobro je. Ko je nalago, majka mu stara? Nema te, ne daš se vidit. Pa navrati na kafu majku mu, šta je ovo, sve se otuđilo.
– Nema se kad, vjeruj mi, poso obuzo, nemam kad glave dignut. Navratiću. Vidimo se.
– Hajde, živ ti meni bio i čuvaj se.
Zadnji put je tu ušao kad mu se kćerka rodila, trešten pijan, i ne sjeća se svega; davno je to bilo. A evo vidiš, čovjek ga poštuje, maksuz zove. Moraće navratiti koji put. Osokoljen, nastavi dalje nesvjesno zviždučući. Malo se i ispravio.
Dosta je nepoznatih faca, ispao je iz kolosijeka. Kako vrijeme leti. Mora jednom okupiti staru gardu, da se opuste, ne živi se sto godina. A nekad je bio glavna manga. Ne predstavlja mu to problem, nek on ima svoj poso i nije muftač nikome… a ovi nek cide svoju kafu i gledaju ko će im zovnit. Jest da mu je dodijalo u radionici, da ga gazda iskorištava ali… đe je prispio.
– O koga to vidim. Pa gdje si ti školski, ja mislio ti otišao u treće zemlje. Baš smo neki dan o tebi pričali, hvalili te. Malo je ostalo istinskih ljudi i majstora.
– Radi se, stari. Šta ima kod tebe, kako si? Još si u opštini?
– Jesam, hvala Bogu. Znaš kako je, ludnica kao i svugdje ali eto daće dragi Allah da sve bude kako treba pa da i ovaj narod konačno uživa njegove blagodati. A ti, još si kod Mrge? – suosjećajno pita pa na potvrdno klimanje glave sagovornika nastavi – Šta bi, raditi se mora, neko mora i raditi. Žena, djeca, dobro?
– Dobro su, mali je maturant.
– Mašala. Slušaj, šta god zatreba, ako se odluči dalje, tu sam. Neka nama omladine.
– Fala ti.
– Ne trebaš mi zafaljivati. To je dužnost svih nas, koji možemo, da pomognemo. Biće valjda i stipendija. Biće bolje, idu bolji dani. Ako ti šta zatreba, slobodno me potraži. Pozdravi mi Mrgu i čuvaj se.
Nisu doslovno školski, ista generacija različiti razredi. Kako se ono preziva, bio je dobar đak, završio nešto, politički je aktivan. Rijetko ga ovaj školski pozdravi, često i okrene glavu. Vidi sad; prvi leti da se rukuje. Kako i on zna pogrešno procijeniti ljude, evo za lika je mislio da je umišljen i prepotentan, vjerovatno je imao problema kao i svi mi; čovjek kulturan, uviđavan, još ga potapša po ramenu na kraju i kaže ne daj se legendo. Legendo. A vrti opštinom. Nije ni Mirso za baciti, ipak je on neko ime u ovoj čaršiji.
Pun nekog samozadovoljstva i unutarnjeg mira odlučio je napraviti krug po gradu te će nakon toga sjesti. S radošću je otkrio da ljudi i društvo nisu tako loši niti je sve tako crno kako to mediji prenose; bez obzira na nedaće i krize, ljudi, pogotovo naši, uspiju u sebi pronaći ono dobro i na kraju to i ispoljiti. I cijeniti ljude na osnovu pravih vrijednosti, ne ko je čiji i na kakvom je položaju; evo on je običan šljaker pa ga poštuju od direktora do konobara.
Na kiosku, dok je kupovao cigarete, ruku mu pruži Tajo, bivši ministar, Bog te mazo. Prvi mu pruži ruku i upita se.
– Poštovanje, majstore, kako si?
Zbunjeno se osvrtao, da ga nije s kim zamijenio, ali kad ovaj ponovi upit i još ga oslovi po imenu, ostade zbunjen. Ne zna ni šta je odgovorio. Ministar čovjek bio. I sad je u politici. I on njega prvi pozdravi. A raja blati, te prepotentan, te uzeo podsticaj za neki voćnjak, nije ni ribizle posadio, te hoće uvrijediti kad popije… A vidi.
Nije prešao ni par koraka, nije uspio ni zapaliti, kad začu:
– Kako ste, majstor Mirsade?
Na sred pločnika smiješi mu se momče od dvadeset i nešto godina, odijelo i kravata, pružajući ruku. Poznat mu je odnekud, sa televizije ili plakata.
– Dobro je ti, mladiću… – srdačno odgovori a „Koji si sad ti“ pomisli.
– Ja sam Senin, – smješka se momče – vi ste nam jednom radili ogradu oko kuće.
– A Senin, vidi bogati. Pa kako je stari?
– Otišao je po robu. A vi, kako ste? Dobro izgledate, odmarate malo, je li.
– Ma ja, valja i odmorit, ko je vidio koristi od rada. A ti, čime se ti baviš?
– Svačim pomalo. Aktivista sam i predsjednik foruma mladih. Moramo mi mlađi pogurati ovu zemlju naprijed, mora se nešto mijenjati, naravno uz pomoć vas starijih. Ništa bez starih majstora. Bez vas ništa. Ako vam šta treba, slobodno me potražite, znate gdje sam. Zadužen sam za odnose s javnošću. Izvolite moju posjetnicu. Doviđenja i čuvajte se, čika Mirsade, drago mi je što sam vas vidio.
Evo i omladina ga cijeni: mlad dečko, kulturan, upitan, fino razmišlja; samo nikako nije mogao skontati čime se ono bavi. Buljio je u posjetnicu.
Odlučio je napokon sjesti. Izabrao je nanovo otvoren lokal što je baštom presjekao ulicu ostavivši doduše mali prolaz šetačima. Osjećao se bolje, osamljenost se povukla, dobio je osjećaj pripadanja. Još kad bi imao s kim razmijeniti koju. Upadljivo se nudio, okretao oko svoje ose ali niko nije bio raspoložen za razgovor. Nema veze.
Radoznalo je promatrao prolaznike ponosno uzdignute radničke glave. Jedna stara pjesma vrati ga u ono vrijeme, kao što to pjesma zna uraditi bez obzira bila dobra ili loša; pjevušio je refren. Čula se kafa – oduvijek je volio miris dobre kafe. Polagano, dok je uživao u muzici, kafi i cigari, prešaltao se u ono vrijeme kada je išao na zanat. Osjeti sličnu lakoću i bezbrižnost.
Niko ga više ne pozdravi što ga malo razočara ali kad je htio da plati dočeka ga još jedno prijatno iznenađenje.
– Vaša kafa je plaćena.
– ?
– Platila je gospođa Dinka i rekla da vas ona i kćerka pozdravljaju.
– Čekaj, ona Dinka, zubarka.
– Jeste, a kćerka joj je na listi.
– Kojoj listi?
– Pa nije valjda na esencijalnoj, zna se kojoj listi. Vi kao da ste zaboravili da su iduće nedjelje izbori.

https://telemach.ba/
http://www.kasmir.ba/wp-content/uploads/2020/12/KASMIR-KATALOG-2020.pdf?fbclid=IwAR3AjuoeklOLyn_mB3ovYv7c92-EaCLISkHx2lRIfX5P3kNtt0PCqa8mw_o
https://www.bugojno-danas.info/mlinpek-pekara-u-centru-bugojna-u-kratkom-periodu-postala-omiljeno-mjesto-bugojanaca/