Napisao: Senad Jusić Čupo
NIJE FATIHA ROSNA LIVADA
Bi i prođe još jedan Dan nezavisnosti koji se negdje obilježi, negdje ne a negdje se i glava može izgubiti ako se na njemu inzistira.
Bošnjaci su još jednom pokazali svoje licemjerstvo zaklinjanjem u multietničku, građansku, bratsku, svakakvu Bosnu i Hercegovinu, samo ne onakvu kakva ona doista jeste; ogleda se to u isključivo jednonacionalnim svjetovnim programima proslave i jednokonfesionalnim vjerskim ceremonijama iste. Visoke delegacije idu na Kovače ali ne i na groblje Lav mada i na groblju Lav leže veliki borci, pripadnici Armije BiH.
Cjelokupnim programom proslave već dvije decenije preovladava patetika i vokabular od ukupno sto riječi sa centralnim pitanjem: volite li BiH. Kao što se nekad borcima na liniji postavljalo uvijek isto trivijalno pitanje – kakve su linije a oni odgovarali da su linije čvrste i stabilne tako se danas pita visokopozicionirane zvaničnike i političare – volite li Bosnu i Hercegovinu. Naravno da svi ti dobrostojeći mediokriteti zdušno odgovaraju da je vole, iz njihovih užagrenih očiju vidljivo je da svi koji je ne vole su izdajnici, neprijatelji, prezira i zatvora vrijedni bijednici. U drhturećem glasu osjeća se i srdžba, vjerovatno upućena neprijateljima Bosne i islama. Sa bogovskim primanjima, privilegijama, namještenjima i svim ostalim oni i treba da obožavaju svoju domovinu. Ko je na njihovom mjestu ne bi volio.
Borce se slabo i pita a ako i naleti neki junak na uličnu anketu, na pitanje da li voli BiH on će po inerciji reći da su linije čvrste i stabilne. I neće pogriješiti, samo su sada drugačije okrenute. Borce se tim pitanjem vrijeđa.
Tako da se govornici znaju zapitati zašto nas je ovako malo na tim manifestacijama ili gluho bilo, zašto mladi odlaze. Nisu mladi ludi. Ne žele više slušati da im oni koji su doveli do ovoga, zagrljeni sa sveštenstvom, čestitaju i žele sretne Nove godine, Bajrame i Dane nezavisnosti. Da političari i komandanti koji su riješili sebe i svu užu i širu familiju uključujući i svastike, da ih ubjeđuju kako treba voliti i čuvati svoju domovinu. Jer neprijatelj ne spava.
Ali sve to na jednu stranu, sve je to prožvakana priča. Ovdje je riječ o puno važnijem i osjetljivijem pitanju. Nakon što smo uspjeli upropastiti i uništiti sve što je bilo iole vrijedno u našem gradu, od materijalnih do intelektualnih brendova, došao je rad i na ono najsvetije. Prilikom polaganja cvijeća na spomen obilježju šehidima našeg grada kao da prisustvujemo sceni iz serijala Monti Pajtona a ne odavanju počasti najvećim sinovima zemlje. Groteska, burleska, šta li je? Tolike organizacije boraca, tolika udruženja, za političke stranke se nije ni čuditi, izborna je godina, pa sportski kolektivi, pa… I nakon svakog polaganja cvijeća Fatiha. Polaže tako Organizacija boraca što su nosili papovke, pa Fatiha, Organizacija ljevorukih bombaša, pa Fatiha, Udruženje boraca kojima se otelila krava za vrijeme borbenih dejstava a vijest ih zatekla u rovu, pa Fatiha, Udruženje čaršijske raje, boraca iz dubine „Mišja rupa“, pa Fatiha, Udruženje komandanata za borbu u ravnici, pa Fatiha, Udruženje komandanata za borbu po brdsko-planinskom terenu, pa Fatiha, zatim političke stranke kojima poteku suze kao orasi kad se spomenu šehidi, pa nakon svake Fatiha, pa javni radnici, sportski kolektivi što nižu uspjehe u fildžan ligama… i nakon svakog polaganja cvijeća slijedi učenje Fatihe. Ali kakvo učenje!? Smrsimo je za 5,00 sec, ko ne vjeruje nek pogleda snimke (dosadašnji rekord je iznosio 4,5 sec prilikom ratnih dženaza). Normalno i od srca učenje Fatihe zahtijeva barem 10 sekundi posvećenosti.
Ne ide to, ljudi. Nije Fatiha „Rosna livada“ pa je izdignemo kad nam prahne, povedi je. Ne degradirajmo i ne skrnavimo ni nju ni poginule. Nisu ni oni skup prostih brojeva. Svetinje su to. Ovako, degutantno ispada, i bez srca i bez osjećaja opetovano i opetovano. Pažnja otupi. Dok jedni uče, drugi raspravljaju o Karleušinom nastupu ili predstojećoj proljetnoj sjetvi. Ne ispada lijepo, umjesto ljubavi i poštovanja šaljemo sliku rutine i otaljavanja.
Sve što sam do sada napisao potpisao sam imenom i prezimenom. Tako i ovo. Znam da ću biti meta napada mnogih, pogotovo uleme i Najpobožnije stranke na planeti ali … upravo zbog tih poginulih od kojih većinu sam lično poznavao: neki su poginuli pored mene, neki su mi izdahli na rukama, zbog brata, drugova… Ne pravimo farsu od jednog svečanog čina, ne dozvolimo da moralno-intelektualno nasilje postane način vladanja.
Postoji realna opasnost da ovo bude proglašeno za blasfemiju i da nastradam od prijateljske vatre. Ljudi koji osjećaju gađenje prema šovinizmu, zaostalosti i konzervatizmu kod svog naroda znaju pretjerati s kritikom te sarkazmom i ironijom pređu granicu, dirnu ono što ne bi trebalo. Ovdje to nije slučaj. Samo nastojanje za očuvanjem dostojanstva poginulih drugova.
Reći će ulema da se laikat ne treba petljati u te stvari. Bogami treba. Ružan dojam koji su stekli prenijeli su mnogi prisutni. Kao džematlije koje plaćaju članarinu, kao suborci poginulih i kao stanovnici ove opštine imamo pravo reći i tražiti da se ceremonija u spomen parku obilježava na dostojanstveniji način. Najbolje rješenje bi bilo da se prouči jedna, ali sa iskrenošću i od srca, Fatiha pred dušu šehida i da se onda polaže cvijeće, neka ceremonijal-majstor najavljuje i promoviše koga želi i kako želi. Zato još jednom molimo načelnika, glavnog imama i pripadnike Najpobožnije stranke na planeti (kao najuticajnije i uglavnom jedine članove Medžlisa) da učeći Fatihu postignemo nivo i svijest ko smo i šta smo, da potisnemo sujetu, strast i površnost i da ni za čim ne žalimo kad se budemo zadnjim pogledima rastajali od zvijezda. Amin.
Napisao: Senad Jusić Čupo
