Piše Senad Jusić Čupo: Dolazi nam željeznica

https://www.facebook.com/Gradski-TAXI-Bugojno-536291753372444/ http://shop.janj.ba/

Ne, ovo nije predizborni slogan a nije nažalost ni aktuelni trenutak u saobraćajnom životu BiH; prisjećanje je ovo na događaj od prije tačno 125 godina, poduhvat koji će Bugojno staviti na kartu Evrope i učmalu bosansku kasabu polagano vući od Orijenta ka modernizacijom i industrijalizacijom zahvaćenom Starom kontinentu.
Na današnji dan, 14.10.1894. svečano je puštena u rad dionica uskotračne pruge Travnik – Bugojno sa stanicama Travnik, Turbe, Komar, Oborci, D.Vakuf, Kopčić i Bugojno dužine 40,8 km. Uz klicanje naroda i pucanje prangija prva lokomotiva ušla je u bugojansku željezničku stanicu; svaki sljedeći dolazak voza bio je prvorazredan društveni događaj, na stanici nikad nije bilo gluhi doba. Austrougarske vlasti su uvidjele neophodnost izgradnje saobraćajnica i nakon pruge B.Brod – Sarajevo prišlo se izgradnji kraka Lašva – Bugojno u dužini 70 km. Radilo se u etapama, dionica Lašva – Travnik završena je 1893. godine a iduće dionica Travnik – Bugojno, veoma zahtjevna zbog tunela Komar dugog 1362 metra i postavljanja zupčanica uslijed velikog nagiba.
Putnički vozovi su imali 4 razreda sa različitim cijenama, prvu klasu činili su veoma luksuzni vagoni sa plišanim sjedištima, u trećoj su bile drvene klupe dok je četvrta klasa namijenjena fukari nazivana i hajvan vagon (goli podovi).
Nakon ovoga, planirana je izgradnja željeznice i povezivanje sa Dalmacijom, tačnije pruge Bugojno – Aržano ali zbog političkih previranja to je stalno prolongirano. Konačno je 1913. g. započeta izgradnja tunela ispod Stožera s bugojanske i kupreške strane. Izgradnju je prekinuo početak Drugog svjetskog rata. Možemo zamisliti šta bi tek to značilo za dalji razvoj Bugojna.
Sudbonosan je to događaj za ovaj grad nakon kojega više ništa neće biti isto: slijedi izgradnja hotela (ne jednog nego dva), upravnih zgrada, škola, suda; doktori zamjenjuju travare, točkovi samare. Bugojno nešto ranije postaje centar Kotara umjesto do tada dominantnijeg Donjeg Vakufa (!?) na šta su njegovi uglednici pisali žalbe i predstavke čak i samom caru: „Bugojno koje tek pred trideset godina postade, od jedne staje, predpostavlja se Dolnjem Vakufu“ – stoji u dopisu.
Počinje razvoj trgovine, zanatstva. Nova vlast šalje školovan kadar u zemlju gdje je 98% stanovništva nepismeno i živi u jako lošim uslovima; gradiće, upravljaće, popravljaće na svim poljima života i rada. Uređuje se, kaldrmiše, postavljaju fenjeri po trgovima i ulicama, zatežu aleje. Kapital ulazi u grad.
Kako to sadašnjim naraštajima najvjernije prikazati? Uzeti za primjer savremene putne komunikacije? Dolazak danas asfalta, brze ceste ili vrhunskog auto–puta ni deseti dio ne znači za jedan grad ili mjesto ono što je tada predstavljao dolazak željeznice. Pa čak ni izgradnja aerodroma.
Tada se od B.Broda do Sarajeva putovalo sedam dana. A onda odjednom, uđeš na želj.stanicu u Kopčiću i kažeš – bite šen, jednu do Beča. Osmanske vlasti su tek pred kraj vladavine počele graditi kolske ceste u BiH, do tada glavno prevozno sredstvo bile su samarice. I to što su uradili bilo je tako loše da nije vrijedno spomena. Drum D.Vakuf – Kupres, dug 48 km, započet je 1870-tih a završen prvih godina Monarhije.
To su bili okupatori i radili su to iz poslovnih interesa, da izvuku što više našeg prirodnog bogatstva, posjeku šume. To će reći čistunci, patrioti i možda su u pravu. Treba međutim priznati da sve ono lijepo i vrijedno, materijalno i intelektualno, urađeno na ovim prostorima, od Sarajeva pa nadalje, što i danas ima neprocjenjivu vrijednost izgrađeno je za vrijeme Austro-Ugarske monarhije; donijeli su dašak Evrope.
I velikosrpska politika je proturala istu tezu okupacije i potrebe za oslobađenjem (čitaj prisvajanjem) ovih krajeva pa je pobedonosno umarširala u Sarajevo početkom novembra 1918. nakon sloma Austro-Ugarske. Po tom pitanju dovoljan je ovaj podatak: Izvoz iz Bosne 1914.godine bio je 400 milijuna kruna a čitav budžet Kraljevine Srbije s vojnim izdacima i kraljevom apanažom iznosio je 123 milijuna kruna.
Bitisanje Bosne i Hercegovine u okviru ovog velikog carstva obilježeno je samo jednim vladarem, carem Franjom Josipom(1830-1916). Njegova vladavina od 68 godina (1848-1916) jedna je od najduljih u istoriji čovječanstva (kako stvari stoje, četvrtina BiH gdje su stjerani Bošnjaci ponovo postaje monarhija i veliki izgledi postoje da ga prestolonasljednik Bakir nadmaši).
Taj period podanici pamte kao vrijeme uređene pravne države. U pozno doba Njegovo Carsko i Kraljevsko Visočanstvo ipak postaje senilno te je kružila anegdota po evropskim dvorovima povodom jedne audijencije. Naime, car je svake godine primao izaslanike iz svih pokrajina svog golemog carstva i kurtoazno ih, jednog po jednog, pitao ono što mu savjetnici kažu. Tako bi predstavnika Šleske pitaj o rudarstvu, Poljaka o žetvi a kad je došao do Dalmatinca i Bosanca prvog je upitao kako ide sječa šume na što je jadnik zbunjeno zamucao, pa znate… Vaše Veličanstvo… slabo to kod nas… dok je drugog pitao je li ulov ribe i ove godine zadovoljavajući. Ne znamo šta je ovaj odgovorio ali poznavajući bosanske političare ne bi čudilo da je potvrdio i dodao – i više nego što smo očekivali.

https://www.bugojno-danas.info/hidzama-alisa-profesionalne-usluge-hidzame-u-gornjem-vakufu/' http://bit.ly/2CZCZY2'