Nastupio je mjesec novembar. Mjesec novembar je zapravo mjesec posvećen dijabetesu. Onima koji svakodnevno vode borbu s istim.
Nešto o tome napisala nam je sedamnaestogodišnjakinja Melisa Mekić koja je dio ove priče već godinu dana.
Novembar. Mjesec dijabetesa. Kažu. Meni lično ne predstavlja ništa više od svih ostalih, ali ipak i mi slatkiši moramo imati nešto svoje. Malo više od godinu dana sam i ja u cijeloj ovoj priči koju su vjerovatno do sada i ptice na grani naučile, jer sam skoro svakome s kim stupim u razgovor makar djelić svega ispričala, da bih pojasnila da ja zaista imam dijabetes. Do sada mi to nije smetalo niti će ikada, nije me sputavalo ni u čemu i neću ni dozvoliti da do toga dođe, makar birala pogrešne načine da to ostvarim. Međutim, ružna strana toga svega je što ljudi obično postavljaju pitanja tipa da li sam jela puno slatkiša, da li sam naslijedila, da li ja sada imam skroz drugačiji život i ne smijem jesti Bože moj išta što ima i gram šećera itd… Naravno, imamo i one druge, meni lično draže koji kažu da sam se sada momački uvalila, ali da ću pregurati to kao i sve do sada, obično to kažu moji najbliži i najdraži ljudi koji me poznaju. Oni su tu, ne da me žale, već da skupa (ne)jedemo slatko, (ne)pijemo sokove, suzdržavamo se i ostalo, što je meni veliko kao cijeli svijet. Da, jela sam slatko, ne, nisam naslijedila i da, moj život se jeste promijenio. Znate, velika je promjena kada se svaku noću u tri sata ustajete kako bi iznova i iznova na neki način spašavali sebe, velika je promjena kada vam odjednom kapučino ili kafa sa puno ćejfa i šećera postane neukusna, jer sebe uvjerite da jeste. Velika je promjena kada 24/7 osjetite miris inzulina, ali izmaštate da je to parfem bolji od tri Versace- a, i to vaš, unikatni. Velika je promjena kada se odviknete od nošenja malih torbica, pa morate nositi ogromne torbe zbog svoje aparature, a u kojima se i novčanik traži po pola sata ( barem je kod mene tako). Ipak, sve to je doprinijelo da mnogo više razmišljam o životu i nastavim se voditi time da Neko gore ima bezgrešan plan za sve nas i da se sve dešava sa razlogom. Naravno da mi nije bilo svejedno, ali kada sam se uvjerila sa čime se sve mladi bore, a pogotovo mala dječica čiji plač se ne zaustavlja duž cijelog Endokrinološkog odjela UKCS- a i koji mi je noćima znao biti uspavanka, zahvalila sam Bogu što za ovo moje ima lijek. Ovaj mjesec služi da pojasnimo ljudima da dijabetes nije bolest, da je to jedno stanje koje se može regulisati na razne načine. Ja nisam bolesna, ja sam se samo “momački uvalila.” Nosim se ovim stanjem onako kako znam i onako kako je najbolje za mene.
