Piše Dženana Bajrić: Putnik iz Domovine

http://www.janj.ba/bs/article/80/grijanje-na-briket-sta-je-zapravo-briket https://www.bugojno-danas.info/kulturno-obrazovni-centar-muradija-bugojno-poziva-na-upis-za-skolsku-godinu-2019-2020/

Po istinitom događaju…

Te večeri majku je obuzimala strašna jeza koju je stvarao strah i tuga…istovremeno. Ni ona sama nije znala da li bi trebala da bude radosna ili “kaharli,” kako bi naš narod često znao reći. To su te neke naše bosanske riječi koje samo mi razumijemo i znamo njihovu simboliku. Bosanac…uvijek originalan i poseban u svakom pokretu i događaju.

-Adnane sine, jesi li sve spakovao? Skuhala sam ti hljeb, ispod saća pečen, malo sam pustila da zagori baš onako kako ti voliš. Imaš i sendviča, da prezalogajiš za puta. Dugo je vožnje, nemoj bit’ gladan. Majka ko majka. Selo da gori, munje da sijevaju, neće dozvolit da njeno čedo hoda na prazan stomak. Sat je tihim otkucajima u čošku stare sobe odbrojavao sekunde…minute…sate…i posljednje zajedničke trenutke jedne porodice koja je poštovala svaku bosansku tradiciju.

-U koliko ono reče da ti je autobus?
Upita ga stariji brat, glasom koji inzistira hrabrost ali čestice bola ipak izbiše na površinu. Nije imao snage pogledati svog malog brata sa kojim je do jučer igrao u mahali fudbala, branio ga od starijih vršnjaka, tukao se a majka uvijek ljutito tjerala ih u kuću. To je bila kazna njihovog djetinjstva koje se sada prisjećaju sa osmijehom željni života iz prošlosti.

-U 08:30, brate! Vakat mi je da krenem, ostalo mi je malo do polaska!
Tišina! Majka, brat, Adnan stajali su na pragu gledajući u kofere koji su bili spremni useliti se u novu zemlju.
Jedino majčini jecaji i krhki uzdisaji mijesali su se u tišinu koju nosi rastanak.

-Majko, ne plači. Ne otežavaj mi put. I otac bi bio sretan da može vidjet’ kako njegov sin donosi velike i hrabre odluke. Njega je ubio neprijatelj i rat, a mene vlast i nepravda koja mi guta domovinu iz dana u dan. I vas ću izvući iz ove neimaštine, vidjet ćeš. Samo sabura, majko. Nakon što je ovo izgovorio i on ostade uplakan u rukama žene koja je od njega napravila čovjeka. Nije znao kako će se otrgnuti iz ovog snažnog zagrljaja u kojem vrišti riječ “OSTANI!” A mora da ide. Mora…

-A tebi, brate moj, u amanet ostavljam majku i Bosnu. Dobro ih čuvaj, znam da ih ostavljam u pravim rukama.
Zagrliše se bratski, i par krupnih suza otkotrlja se niz mlada lica.
I tako, riječ po riječ, zagrljaj po zagrljaj, dodje vrijeme da se ide.
Okrenu leđa majci i bratu, torbu prebaci preko jednog ramena a rukama zgrabi kofer, sporo ga povlačeći za sobom. Ovo je bio prvi put da pogledom upija svaki kutak kuće u kojoj je pustio prvi plač, avlije i mahale u kojoj je odrastao. Tolike godine joj tražio mane, gledao kao običnu staru i napola oronulu kuću, a sada je vidi kao najljepše mjesto na svijetu. Kakva god bila, znao je da ona nosi puno više topline, nježnosti i čistoće nego ona u koju se spremao useliti. Unutar sebe i svog glasa razgovarao je sa samom dušom. Od majke i brata šutnjom je sakrio misli:

-Eh…Imaju Švabe sve što Bosna nema…Uređenu vlast, pravdu i prava za svakog čovjeka, a politikom vladaju pismeni i savjesni ljudi u kojima ne leži lopovluk i prazna obečanja . Ali neće oni nikad shvatit koja je ljepota u samo jednoj bosanskoj kahvi. Mnogo priča iz pršlosti i ratu, uz dozu šale, pripovijedalo se uz te naše domaće kahve dok su sve komšije i prijatelji bili na okupu za jednim stolom. Ali uspomene ne blijede, ne nestaju kada pređem granicu svoje zemlje. One su tu. U meni! Ne mogu se otrgnuti ma koliko daleko bio od korjena svoje prošlosti. Zvuk točkova kofera, koji je bio pretrpan sječanjima, parali su cestom, probijao tišinu a njih držao svjesnim tužne realnosti.

-Adnane! Povika majka!
Stade, iz ruku pusti teški kofer i ponovo se vrati u zagrljaj majke i brata.

-Sretno. I čuvaj se. Javi nam kad stigneš, neka ti telefon bude pri ruci!
Jos jedan brižni govor majke, a Adnan, da sebi i njima olakša rastanak reče:,,Hoću majko. Ne brini. Čuvajte se!” I natjera sebe da ode brzim koracima, prije nego ga stignu valovi slabosti i tuge i ponovo se vrati u zagrljaj porodice.

Iza njega, ostadoše majka i brat, zamišljeno i neveselo mašući rukom, dok se vrata kapije ne zalupiše i kao u inat ne zatvoriše, za još jednim putnikom iz Domovine.

Piše: Dženana Bajrić

https://www.bugojno-danas.info/novo-u-bugojnu-taxiplus-povoljna-udobna-i-sigurna-voznja-do-zeljene-destinacije' http://bit.ly/KatalogBingoJuliII'