Što sam starija, imam jaču želju da se vratim u onaj period kad sam bila malena djevojčica. Još uvijek nedovoljno zrela i dorasla tom stepenu razuma da znam šta znači imati novac, vlast i moć.
Nisam znala da imati novac, znači ne imati prijatelja.
Nisam znala da imati vlast, znači ne imati mir.
Nisam znala da imati moć, znači ne imati istinsku sreću.
Također, nepoznata mi je bila i riječ “posljedica!”
Ni’ to nisam znala…
Jedino što sam tada znala, bilo je prepustiti se trenutku. Uživati u onom što imam, u svemu pronaći razlog za sreću, i pokucati prijatelju na vrata iako smo se prije par minuta razišli ljuti jedno na drugo.
Tek nekad kasnije, kada sam već postala djevojka, rekli su mi da postoji nešto što se zove “ponos!” A biti ponosan znači neumorno čekati ispriku druge osobe. Nebitno ko je kriv. Nebitno ko je žrtva! Ti ili on…jer…ponos je ponos! Nisi valjda budala da kažeš “Izvini?!”
I tako…iz godine u godinu, postepeno kidaju ono malo, neiskavareno dijete koje lako kaže ono što je na srcu. To dijete nekako uspiju da izvuku iz tebe. Nečujno. Tiho. Čak i ako to ne želiš.
Uče te da ima nešto što se zove “bonton.”
A taj bonton ima tako mnogo zakona…
*Ne smij se glasno na ulici, proglasit će te nekulturnim gradskim ludakom.
*Ako nekog voliš, NE RECI mu to. Jer znaš, u nekim nepisanim pravilima stoji da moraš ostat ponosan i hladan. Čak i ako to nisi. Moraš. Jer to tako treba. Jer tako radi VEĆINA!
*Ako većina kaže DA, ti ne smiješ biti manjina koja će reći NE. Nebitno želiš li to, nebitno je li to fer i pošteno…reci DA. Nije vrijeme da iznosiš svoj stav ako si među onih 1%!
Čudna pravila, zar ne? I blesava, rekla bih.
Svako se drži nekih svojih pravila, postavlja granice i odgovorno drži onog:,,A šta će reći ljudi!?”
Sami ste tvorci i robovi pravila koja ubijaju svijest, samopouzdanje i hrabrost da budeš ono što jesi. Među milionima istih, svako se boji biti osoba sa jednim licem.
A kamo li puste sreće da se držite i one druge strane pravila, zakona…pisanih, ali vama nevažećih i nebitnih. Očigledno!
Onih pravila, koja kažu da si dužan prijaviti nasilje, umjesto okrenuti glavu i praviti se kao da ništa ni vidio ni čuo nisi.
Onih pravila, koja kažu da si dužan poštovati saobraćaj i potrudit se da tvoj cilj vožnje bude bezbijednost tebe, tvojih najmilijih, umjesto brzine i nepotrebnog dokazivanja drustvu.
Onih pravila…Ma kome da pišem? Ova pravila svakako su ispisana na internet stranicama u hiljadama primjera prometnih nesreća, ubistava, i vršnjačkog nasilja.
Kamo li puste sreće…da se svako drži za život, umjesto za nepisani “bonton” hipnotiziranog društva.
