Piše Džana Bajrić: ,,Sloboda u okovima kao sinonim za BiH”

https://www.zekataxi.com/ http://www.bingotuzla.ba/katalogtehnike

Nekom je ona samo propala država, nekom Domovina. A nekom samo oslikana granica na karti svijeta. A meni? Meni je i mati i maćeha. Prvi koraci bili su na njenom tlu. Prvo putovanje bilo mi je Sarajevo. Omiljeni glumac kojem sam se kao djevojčica divila ispred malog ekrana bio je Enis Bešlagić, a pjevač Dino Merlin. Sve su vam to “bosanski plodovi“ o čijim uspjesima se nadaleko čuje. Bosna je zemlja koja ima toliko toga za ponudit i ispričat svijetu kojem je ona još uvijek dobro poznati stranac. Poznaju je po onom što su čuli, a nikad svjedočili. Eto, to vam je Bosna. O prošlosti se šuti. O bolu se ne priča. Ovdje se rane liječe tišinom o istini za koju se svaki Bosanac nada da iz prošlosti neće prerasti u sadašnjost ili budućnost. Osvrćem se na proteklih 30. godina. Slobodna i neovisna Bosna i Hercegovina! Formalno jeste. Međutim, njena srž daleko je od slobode. Politika, izbori, stranke tabu su tema svakom ko misli drugačije od davno nametnutog stava mišljenja. ,,Ne pričaj o tome, šuti.“
,,Zašto?“
,,Ma znaš, ovi “glavni“ su njihovi, ostavit će te bez posla.“
Dio razgovora između dvije mlade žene koji sam slučajno čula u prolazu, na putu do fakulteta. Hoće li i moja sudbina biti da šutim? Godine provedene u sticanju nauke, znanja, bezbroj zora dočekanih nad knjigom…sav taj trud da bi sutra umjesto diplome, progutane riječi čuvale moje radno mjesto? Ja sam kčerka čovjeka koji je dao četiri godine života da bi se Bosna danas zvala “slobodnom i neovisnom.“ Četiri godine, na pragu kuće ostavlja dvije uplakane djevojčice koje ga dozivaju da se vrati, dok nebom odzvanjaju granate. Svaki put kada bi ih vidio mislio bi da je to zadnji put da osjeti njihov miris. I ko zna koliko njih je još bilo koji su se odricali porodice u zamjenu za slobodu. Danas, njihova prava grabe oni koji su rat proveli daleko od straha i metaka, pa na izborima prodaju priče o patriotizmu. Eto, to vam je Bosna. Kakva je, takva je, moja je. Kao što rekoh na početku, na njenom tlu bili su moji prvi koraci. U njoj sam rasla, odgojena bosanskom kulturom i tradicijom koja je satkana od poštovanja, nesebičnosti i dobrote. Sramota je odbiti ispruženu ruku koja traži pomoć, nebitno od koje vjere dolazila. Eto, to je ono po čemu Bosnu doživljavam kao dio sebe. Ljudi i politika nisu ono što mogu prisvojiti kao svoje. Niti oni mogu prihvatiti mene, niti ja njih.

Političarima i njihovim “pijunima“ koji godinama gutaju njihova prazna obećanja nije potreban neko ko nije “pozitivan“na mržnju, nacionalizam i podjele. Ne znam na koga bi trebalo okačiti vijenac krivice. Na narod koji godinama jeftino svoj glas prodaje za propast, ili vlast koja državni budžet ulaže u privatnu imovinu dok humanitarne organizacije prikupljaju sredstva bolesnoj djeci za terapije koje koštaju kao jedna prosječna plata onog ko navodno radi za bolju budućnost BiH? Biroi za zapošljavanje svaki dan na listu nezaposlenih dodaju par diplomiranih ekonomista, pravnika, psihologa, doktora a zdravlje puštamo u ruke onima koji su diplomu kupili kao skupocjeni ukras koja ima lažni sjaj. Svaki dan dobijamo po jedan odgovor više na pitanje zašto mladi odlaze iz BiH. Nije lako napustiti dom u kojem je nastalo djetinjstvo. Nije lako na kapiji stare avlije grliti majku i oca, i sa koferima punih uspomena uputiti se u neki novi svijet. Teška mi je pomisao da bi taj putnik iz Domovine jednog dana mogla biti ja. Oduvijek sam željela stečeno znanje investirati u svoju zemlju, u dobrobit svog naroda. Ne želim otići. Otjerat će me. Ljudi čiji jezik pušta otrov ljubomore, mržnje, zavisti i bojkotovanje tuđeg uspjeha. Otjerat će me. Predsjednici, ministri, direktori, koji zapošljavaju čitavo porodično stablo, dok onaj ko ima jako obrazovanje i kvalifikacije u najboljem slučaju radi kao trgovac. Ne znam šta mi je sudbina odredila, ali u jedno sam sigurna. Ne želim biti žrtva političkog sistema BiH. Ne želim da šutnja bude moj glas na nepravdu. Ne želim da živim u “demokratskom društvu“ bez slobode da biram, mislim, i slobode da budem ono što jesam. Ne želim, a znam da mi Bosanci imamo samo dva izbora. Ili pristaješ, ili odeš. A ako odbiješ, ostaje ti samo jedno…Karta u jednom smijeru, i čežnja za Domovinom…

Džana Bajrić

http://www.kasmir.ba/index.php/katalog/