Te večeri, kada je displej telefona zasvijetlio “nepoznatim brojem” trnci su mi nadvladali čitavim tijelom. Bilo je poprilično kasno, negdje oko 22:00h, dok su majka i otac bili okupirani dokumentarnim filmom neprimjetno sam se izvukla do svoje sobe. “Nepoznati broj” i dalje je svijetlio. Da li bi se trebala javiti? Ili ipak ne? Srce i razum ponovo vode bitku. Već sam bila poprilično umorna od te borbe, ali nije bilo načina da ju okončam. Ili ga barem ja nisam znala…
Prestalo je. Sada je na displeju samo stajala obavijest o jednom propuštenom pozivu.
Ne znam zašto ali osjetila sam olakšanje, kao da sam usred velike krađe u kojoj sam zamalo bila uhvaćena…
Hm, zvuči buntovno…
Zvuk poruke.
Trnci su ponovo prostrujali kroz svaki mišić. I da…bio je to on.
,,Ispred sam. Čekam te, mala. P.S. Dobro znaš da neću otići dok te ne vidim.”😉
Okej…počinjem dobivati napad anksioznosti. Bože, molim te da je ovo samo san iz kojeg ću se prenuti i… telefon će biti prazan… molim te…
Nije bio san. On je tu. Čeka me…Šta da radim? I kako uopšte u ove sate izići iz kuće a da bude… neprimjetno? Dovoljno logično da ne bude providno da lažem? Opet…
,,Mama, idem ja na brzinu do marketa, brzo ću se vratit.”
,,U ova doba?” Sumnjičavo me pogledala. Do vraga, zašto mame uvijek moraju biti tako sumnjičave i namirisati bijele laži?
,, Idem po čokoladu. Znaš da teško zaspem ako ne pojedem nešto slatko.”
Ne znam da li ovo zvuči dovoljno uvjerljivo ali barem sam pokušala. Iako, nisam slagala. Slatkiši i jesu bili moj najveći porok.
,, Nemoj prolazit neosvjetljenim ulicama.”
Izgleda da je ova neistina prošla…ovaj put.
Nervozno sam trčala niz stubište zgrade dok je nervoza i dalje gutala svaki pokušaj održavanja samokontrole.
Stajao je ispred ulaza. Zamišljen. Cigareta u njegovoj ruci skoro da se sva pretvorila u pepeo. Zanemario ju je. Baš kao i mene.
,,Zašto si došao?” Moj glas ga je prenuo iz misli.
Nasmiješio se kada me ugledao. Kao i svaki put kad bi se sreli. Nekad je ovaj osmijeh bio lijek a sad je samo jedna rana više.
,,Tu si. Znao sam da ćeš doći. Hajde, idemo prošetati do našeg mjesta. Reći ću ti zašto opet kršim riječ da ću te konačno precrtat u sebi ali ovo je posljednji put. Vjeruj mi.”
,,Mi smo odavno izgubili naše mjesto. “Naše” je davno ostalo izgubljeno u prošlosti.”
,,Navika…valjda. Ne zamjeri.”
Krenula sam da koračam iza njega iako nisam imala takvu namjeru. Htjela sam reći da ode, da nestane, da se više nikad’ ne pojavljuje ispred mene, da…da jednostavno ne želim ići. Ali, sad je kasno čak i razmišljati o tome šta sam trebala reći. A nisam, naravno. Neke riječi su preteške da bi bile izgovorene.
Oboje smo pričali sa tišinom. Mjesečeva svjetlost probijala se između sitnih šupljina drveća koje je obgrlilo čitavu dužinu ulice.
I evo nas opet na početku. Nikad ne reci nikad! Dok sam palila sve naše slike zarekla sam se da moje oči više nikad neće vidjeti ovo mjesto. Urezani inicijali na drvenoj klupi i dalje su tu. Kao da su tek uklesani…
,,O čemu razmišljaš?”
,, Zašto si me doveo ovdje? Nakon one noći, više se nisam vračala, ovamo.”
,,E pa vidiš, ja svoje noći poslije nas, provodim ovdje. Prođem ispod prozora tvoje sobe, nadajući se da ću vidjeti makar tvoju sijenku. Baš na ovom mjestu sam puštao sve demone iz sebe koji su bijesnili zbog tvog odsustva. Ali ponos bi ih svaki put vezao lancima da ne bi zalutali na tvoju adresu.”
,, Izgleda da su večeras pobjegli.” Nevoljko sam se nasmiješila. Tačnije, tužno. Svaki osmijeh prije ili kasnije bude zamijenjen suzom.
,,Jesu. Posljednji put. Bojim se, da više neće imati priliku za bijeg. Odlazim. Malena moja.”
Njegove riječi, jedna po jedna, odzvanjale su mi u glavi. Val emocija preplavio me toliko da je tijelo ostalo zaleđeno, nepomično, nisam mogla dosjetiti se niti jedne jedine riječi da izgovorim naglas.
,,Zar nećeš ništa reći?”
,,Izvini. Malo sam iznenađena ovim što čujem. Nisam očekivala da ću od tebe čuti riječ “odlazim.” Ipak si ti neko ko nikad neće spakovati kofere i napustiti mjesto gdje si već stvorio toliko uspomena. Tako si govorio, baš ovdje, na ovom mjestu, sjećaš se? Rekao si: Doći će vrijeme kada ćemo ovdje dovesti našu djevojčicu i pričati joj kako je njenu majku svaku noć čekala bijela ruža na klupi koja je bila svjedok njihovog prvog poljupca.”
Osjetila sam čudnu hladnoću na obrazima. Izgleda da su i suze progovorile. I moje, i njegove.
,,Nikad ne reci nikad, malena. Život te uglavnom natjera da progutaš to sebi obećano “nikad.”
U pravu je. Večeras sam i ja progutala svoju zakletvu. Kao i on.
,,A šta je to što tebe tjera da gaziš svoju riječ?”
,,Jel baš moram odgovoriti?”
Mrzovoljno je upitao, namještajući osmijeh, praveći neku grimasu, kao dijete. Voljela sam kad je ovakav. Djetinjast. Ili, volim još uvijek?
,,Ne ali, kad odeš, ostat ćeš mi dužan za jedan odgovor. Pazi da te zbog njega demoni opet ne dovedu na moju adresu.”
Nasmiješio se. Opet. Ovaj put tužnih očiju. Dobro sam znala šta znači kada pogled obori ka zemlji. Nikad ne sluti dobro…
,,Sjećaš se one noći kada sam ti rekao da odeš te da je naša ljubav bila greška koju oboje trebamo ostavit u prošlosti. Taj dan, saznao sam da ti neću moći pružiti budućnost o kojoj smo maštali.”
,,Ali…”
,,Dopusti da završim. Jer, ako sad ne kažem, bojim se da ću kasnije izgubiti hrabrost. A neću da odem dužan jedinoj ženi kojoj sam obećao posvetiti svoj posljednji dah.”
,, Bolujem od karcinoma pluća. Moja bolest nema lijeka. Svaka terapija je ništa drugo nego produžavanje smrti. Doktor reče da se bolest otkrila prekasno te da mi je ostalo svega par mjeseci života. Moja majka je insistirala na liječenju u inostranstvu. Ispunjavam želju žene koja mi je podarila život. Ionako, to će biti moja posljednja usluga. Otjerao sam te od sebe jer ne zaslužuješ da ti za vratom diše strah od moje smrti. Naši susreti bili bi samo predstava lažne sreće, krijući suze da jedno drugo ne povrijedimo tugom. Ne bi čuo više onaj tvoj luckasti smijeh za kojim bi se svi okretali. Moj dah je prekratak da bi te stigao kad bježiš od mene svaki put kad krišom iz džepa izvučeš ključeve od auta. Ništa više ne bi bilo kao što je nekad bilo. Hoću da je svaka uspomena i sjećanje na tebe zapravo sjećanje jedne djevojke koja je imala najljepši osmijeh svaki put kad bi sreću dijelili u dvoje. A u amanet, ostavljam ti jednu bijelu ružu. Jednog dana, kada uvene, neka njeno mjesto bude u onom tvom “čuvaru lijepih uspomena.” Sandučić koji si napravila kada smo otišli na naše prvo putovanje. Ne plači. Kao što rekoh, jedno drugo pamtit ćemo po sreći. Eto, više ti ne dugujem. I volim te, malena moja. Ne govori ništa, samo..reci mi zadnji put da me voliš. Znam da jesi. Želim ćuti još jednom tvoje “volim te.” Posljednji put.
,, Volim te. Volim te.” Snažno sam ga zagrlila upijajući duboko njegov miris.
Poljubili smo se. Trn bijele ruže ostavio je krvavi trag na mom dlanu, a njene latice također su bile obilježene crvenim kapljicama.
Okrenuo se, brzo odjurivši niz ulicu. A ja i moja bijela ruža ostale smo zaglavljene na mjestu gdje je nastao i početak i kraj…
