“Kako ti s tim svojim? Mislim ono, znaš?”, “Kažu da su našli lijek, eno testiraju ga u Americi” – svakodnevno se susrećemo s takvim izjavama. Za mene 14. Novembar, datum je značajan, to je dan kada svijet prepoznaje mene i meni sličnima. Ovim putem vam želim uputiti malo svjetlosti na naš “način života”, kao što su mnogi prije mene. Vidite, dijabetes tipa I/II nije bolest, već stanje, tako mi barem rekoše prije 11 godina. Za mene to je samo jedna adaptacija novom životu. Naravno, ništa se ne uzima zdravo za gotovo, ali moramo živjeti sa saznanjem da je dijabetes “bolest modernog doba”. Mnogi koji čitaju ovo, već su imali susret s tim stanjem ili već proživljavaju ovu našu sudbinu. “Moja nena ima šećer, nije to lahko znam ja” – da znaš, znao bi da ipak nije sve tako sivo. Da, moram se paziti više. Da, moram na sebi uvijek imati mali “novčanik”, samo što je moja marka On-Call. Ne, nije zarazno, možemo biti u zajedničkom prisustvu. Da, znam da šećeraši umiru kada im je najslađe. Tražim uvijek neku veselu stranu za svoje stanje. “Jarane, kada ti neko kaže da si sladak, je li se ti naljutiš?” – ne, nisam, već im ponudim jednu dozu inzulina, vjerovatno i oni haluciniraju pa misle da smo slatki pojavom. Ono što za vas predstavlja miris jednog “lijeka”, za nas naš inzulin predstavlja miris života. Svim novopečenim “slatkišima” želim dodijeliti jedan savjet za koji sam želio znati na svom početku, ništa vam uz adekvatnu terapiju i brigu nije zabranjeno. Da, to znači da vam onaj Bajramski kolač nije zabranjen, kao ni ona nama najdraža krava “Milka”. Dijabetes je, kao što sam pomenuo, adaptacija na novi način života. Jedna od značajnih razlika jeste što, kada me moje stanje budi pod pokrivačem noći, ja nešto jedem ukoliko je to potrebno, a sada iskreno, kome od vas se ne javi želja za onom čokoladicom oko 3 ujutro? Iskreno, dijabetes je nešto čega moramo biti svjesni, nije to jedna prepreka života, već samo novi životni put. Svim roditeljima dijabetičara želim poručiti da što više izbjegavaju stvarati razliku između svog voljenog djeteta i njegovih prijatelja, ta razlika u njegovom mladom umu nije potrebna, svi shvatimo vremenom. U ovome niko ne treba biti sam, ne treba biti u neznanju. Uvijek su postojale i još postoje osobe kojima se možemo obratiti, kako su za mene postojali dr. Snježana Hasanbegović i dr. Midhat Mujić, kojim ovim putem želim zahvaliti na ukazanoj pomoći, savjetima i podršci, tako i za vas postoje isti, nebitno da li ljudi opremljeni znanjem za naše stanje, ili čak ljudi opremljeni iskustvom. Znajte još da naša najveća briga nije ta što moramo paziti više na sebe, nego da izbjegavamo toplotu što više možemo… znate da se šećer topi na toploti?
