Front je negdje oko opkoljenog bosanskog grada, vatrena i gladna 1993.godina.
Sedmi mjesec, iako najljepši ljetni mjesec u miru i slobodi, ali u ratnom vremenu to je mjesec kao i svaki drugi, podjednako dobar za umiranje ili preživljavanje, ovisno od sreće koliko je imate, a mogućnosti za umiranje koliko hoćete i kad god poželite.
Cijene sve hrane u opkoljenom gradu narasle do plafona:
hljeb (kruh), meso (bilo kakvo), povrće, voće, šećer, ulje, brašno… ma, sve se računa u stotinama maraka. Tako je u opkoljenom gradu.
E, sada se selimo malo na vatrenu liniju razgraničenja dviju strana. Front kao i svaki drugi gdje se razmjenjujebez ikakvoga razloga i povoda žestoka vatra, više da se da do znanja da je i jedna i druga vojska na svom utvrđenom položaju, negoli da se postigne neki određeni ratni cilj. Onda uslijedi prećutni prekid vatre, bi čovjek rekao da rata i nema. Najgora je opet tišina jer je to vrijeme kada u akciju stupaju podmukli snajperisti koji love neoprezne sa obje strane i bez ikakvoga zvuka samo vidite kako se oni nesmotreni skljokaju pored vas bez glasa prosvirane glave ili probušenih grudi.
I obično je dovoljna jedna žrtva snajperiste da za taj dan niko ne promoli ni mali prest iz dobrog zaklona, ali sutradan ponovo ista scena i opet se nađe jedna žrtva “koja se zaboravila” i zbog toga ostala bez glave.
Maltene, više je palo mrtvih glava za ovih bezvučnih razmjena snajperske vatre u tišino, negoli kada se razmjenjuje artiljerijska vatra da se sva zemlja trese a nebo grmi, jer tada su svi zavučeni duboko u svoja skrovišta i zaklone i nikom ne pada na pamet da proviri i malim prstom. I još dugo poslije artiljerijskog dvoboja niko se ne pomalja iz skloništa a onda, odjednom kao mravi počnu na obje strane izlaziti oni zaboravni ili slabijih živaca koji budu požnjeveni preciznim snajperskim hicima kao bespomoćno žito pred oštrom kosom.
Ali, uvijek se nađe i onih smotrenijih, promućurnijih i hrabrijih koji svojom lukavošću izbjegnu sve ove pobrojane opasnosti za zijaniti glavu a pri tom još nešto i ušićare.
Na ničijoj zemlji, između dvije vojske obreo se malinjak koji se naprosto lomio od roda i iako je u opkoljenom gradu vladala glad, nikom živom nije padalo na pamet da se usudi otpuzati do malinjaka i najesti se i još koju kilu i donijeti sa sobom pa je za dobre pare tuhnuti u gradu za dobre pare. Niko o malinjaku i ne pomišlja ni sa jedne ni sa druge strane jer su prevelike mogućnosti da vam to bude posljednji zalogaj u životu. I zato se svi držaše zlatnog pravila ”ne traži belaja bez potrebe”.
Ali, svako pravilo, pa i ovo, nađe svoj izuzetak kako bi se potvrdilo, te se jedan junoša odluči das oproba svoju ratnu sreću. Sa sebe skide sve nepotrebno od vojničke opreme i odjeće: oružja, opasača čak skide i čizme anoge umota u obimni lepuhov list kojim prekri cijelo svoje tijelo od glave do pete. ma tako se vješto umota u u ovu novu zelenu uniformu da se u travi pored vas tako maskiran ne bi mogao uočiti. I tako naš junoša neopaženo napusti svoju liniju i neopaženo zaroni u malinjak da ga niko nije ni čuo ni vidio ni sa jedne strane. A još povrg svega ga nova maskirna uniforma štiti i ugodno hladi od razjarenog sunčevo dukata što žeže sa nebesa.
Prvo se u malinjaku najede slatkasto-kiselih i osvježavajućih plodova sočne maline da mu bude muka od njih a potom i nabera 2-3 kile u široki list lepuha i sporo puzeći kroz travu nazad u sigurnost svoje linije.
Isti dan ugrabi priliku da trkne do grada gdje za dobre pare tuhne maline i žurno opet na liniju i u malinjak. I krenuo ga posao pravo. On već sedam dana tako radi, maskira se, puzi, jede, bere, opez puzi, prodaje na pijaci i dobro zartadi.
Ah, meraka, pa nije ovaj rat ni tako strašan, kako se učini u prvi mah, vrzma se po glavi našem ratniku i biznismenu. Ako ovo primirje potrajke, ima da se obogatim, razmišljaše naš malinar.
Već je osmi dan akcije u malinjaku, taman je krenuo nazad sa svojim plijenom, kad začu bat nečijih koraka iza sebe. Neko ide i to pravac k njemu. Pokuša se samozavarati, da mu je to neko od njegovih spremio neslanu šalu neopaženo krenuvši za njim kako bi ga nasmrt prepao. Ali, ON dolazi iz pravca “neprijeteljske” teritorije, presiječe ga kao nožem ova činjenica… Ali, pa neprijateljske linije su oko 400 metara od malinjaka, osim toga kod njih ne hara glad, niti ko ima pik na maline jer njima hrane ne fali, a i nije niko toliko lud (osim mene) da stavlja glavu u torbu zbog kile malina, prostrijeliše mu glavu ove usplahirene misli čovjeka nasmrt prestravljenog.
Pripi se zemlji još više a glavu pokuša kao noj uvući što dublje u zemlju te više osjeti nečije prisustvo nego što ugleda živa čovjeka odmah iza sebe. Nekoliko mučnih sekundi nedisanja, dugih kao vječnost. Prođe i to, ne odolje da se ne okrene iza sebe oprezno samo virnuvši iz trave. Sunce mu bije direktno u oči pa ne vidje baš najbolje, ali ipak mu se učini da je opazio vojničku odoru na došljaku i ogromnu snajpersku puščetinu u njegovim rukama…
Uh, majko moja šta ću sad, kud ću sa sobom, ništa nemam uza se a on sa snajperkom u rukama raskoračio se iza mene i smiješi se mojoj bezizlaznoj i nezavidnoj situaciji.
srce mu sleti u pete, prerkori svoju glupost sa malinama, grozničavo dumajući šta da radi… Ponovo podiže glavu i jasno vidi, vojničinu kao od brda odvaljenog sa “Zastavinim”karabinom produžene cijevi i ogromnim “Zrakovim” snajperom na njemu.
Pa de,bolan, jarane, ohani malo, kud si navalio sa tim malinama, pa neće ti ih niko uzeti, od mojih neće niko sigurno, a bogami neće niko ni od tvojih dok je mene živa.
Uh, jel on to govori meni, ili nekom drugom, bljesnu mu lažna nada kroz uspaničeni mozak…
Tebi govorim, lepuhov diverzante, hodi ovamo da zapalimo po jednu, ne boj se ništa!
Pa šta mi preostaje, nego ga poslušati, u njegovim sam rukama, pomisli, uspravi se i drhtavih nogu krenu ka snajperisti koji se već ugodno spustio i zasjeo ispod jednog malinovog žbuna i odložio nemarno pušku kraj sebe.
Evo, šanse da ga sada zaskočim i da se spasim-duma naš malinar prilazeći sporim korakom neprijateljskom snajperisti.
Prijatelju-prenu ga iz ovih suludih misli gromki glas nepoznatog i nastavi: Došao sam popričati i zapaliti po jednu, ne pravi nikakve gluposti-upozori ga snajperista kao da mu je pročitao (su)lude misli.
I šta će, sjede i on ispod malina u travu netremice gledajući u “neprijatelja”, koji izvadi kutiju cugareta , ponudi ih malinaru. Ovaj ih nesigurno uze drhtavim rukama i stavi je u usta. Kresnu upaljač i zadimi se cigara čiji dim već odavno nije povukao jer su cigarete bile najveći luksuz koji preskupo košta dolje u gradu.
Okrepljujući dim cigarete namah odagna strah i nervozu te pomisli:
E, neka me pusti da popušim cigaretu do kraja pa nek me onda i ucmeka zbog moje budalaštine s malinama.
Kako je brzo čmariš, rekao bih da nisi odavno zapalio nijedne-reče snajperista.
Ih, moj jarane, nisam već mjesec dana ni dima iz prave cigare potegao jer ih kod nas nema, odnosno ima, ali su basnoslovno skupe .
Izvadi snajperista tek načetu kutiju cigara i pruži je novom prijatelju:
De, uzmi, nek ti se nađe!
Uze malinar kutiju s cigaretama, stavi je u džep i pomisli:
Šteta, sad imam i cigareta za 20 dana , a izgleda da ih neću moći popušiti jer će mi ovaj ahbab sigurno dohakati čim mu dosadi ova zajebancija sa mnom.
gledam te evo već osmi dan kroz snajper kako se trudiš ostati neprimijećen puzeći kroz travu, kako grozničavo i hitro jedeš i bereš maline kao da ti život zavisi od toga… a kad malo bolje razmislim pa i zavisi ti život od toga jer sam u svakoj sekundi mogao povući obarač i ti bi zauvijek ostao u svojim malinama… A priznaćeš da bi bilo krajnje glupo poginuti zbog šačice malina…
gledam te tako svakim danom po dva sata kao da sam u kinu, i znaš postao si mi simpatičan zbog toga, tako si mi se približio kroz snajper kao da smo stari prijatelji od samog djetinjstva kojeg poznajem od glave do pete…
Ma zapravo, mi i jesmo pravi prijatelji, samo što nas je ovaj glupi rat razdvojio i sada si ti sa jedne strane malinjaka a ja sa druge.. neko nam je tutnuo vražje puške u ruke i rekao da su nam oni na drugoj strani malinjaka neprijatelji, a zapravo niste, evo vidiš da ja i ti kao stari dobri prijatelji puše i ljudikaju, iako se i ne poznajemo.
A ja mislio da me niko ne može opaziti ni od mojih a kamoli od tvojih.
Grleno se nasmija snajperista i reče:
Pa jeste, dobro si se maskirao u lepuhovo lišće što mi je bilo tako simpatično i smiješno dok sam te motrio kroz snajpersko oko, e dobra ti je to ideja sa lepuhom, pravo dobra i nastavi se grohotom smijati kao da je čuo najsmješniji vic u svom životu.
De, opusti se, šta si se ukočio – reče snajperista jedva prekidajući navalu smijeha… Pa mi smo pravi prijatelji, raja, nema veze što smo u suprotnim taborima i ako preživimo ovaj glupi rat, naćemo se ili kod tebe ili kod mene i uz pivu i šalu pričaćemo o ovom našem današnjem susretu.
I tako je nastavljeno ugodno ćaskanje uz cigarete u opuštenoj atmosferi sparnog srpanjskoga sunca kao da i nije rat, kao oni nisu iz dvije zaraćene vojske, da nisu neprijatelji, da jedan nema nadomak ruke snaper a drugi goloruk i bespomoćan, kao da su usred kafića a ne na ničijoj zemlji između vatrenih linija.
Potraja ovo ljudikanje i dobrih sat vremena a onda dođe vrijeme rastanka, stisnuše jedan drugom ruku rekavši istovremeno :
Vidimo se kod tebe čim stane ovaj suludi rat i krenuše svako na svoju stranu.
kad se udaljiše nekih 30-tak metara jedan od drugoga kao po dogovoru se okrenuše jedan drugom i snajperista mu dobaci:
Samo nemoj nikoga sa sobom voditi u maline, niti šalji koga drugog umjesto sebe pošto nisam siguran da bi mi i taj tako legao i bio simpatičan kao što si ti moj prijatelju!
14.07.2005.g. Viktor Dundović