Viktoru Dundoviću
Bili smo na seminaru pod organizacijom Helšinskog komiteta i NDC-a na temu OBRAZOVANJE ZA MIR i LJUBAV ISPRED ZASTAVA. Imenovan sam za koordinatora ovih drugih,ali…
Ništa mi nije zaparalo uši kao rečenica koja je, zapravo, naslov ove priče. Ama, baš zaparalo. Ali pozitivno, da neki ne bi shvatili pogrešno ili protumačili na način kakav ne treba.
Sjedili su tu, između redova, i: novinar Azam Mandžić, do njega s desne strane profesor Viktor Dudnović, bibliotekar Edin Topčić i drugi. Seminar se vodio slajdovima koji su bili prikazani na starom platnu, koje je polako hvatala žutica platnenog obima, nakrivljenom baš kao da prkosi izlagačima i predavačima, sa druge strane natopljeno blijedim tragovima krede, a, ipak, karakterističnim platnom na svoj način, jer svakom učeniku je platno – platno; samo neki od nas zapaze sitne detaljčiće oronulog platna, rekao bih još od prije rata.
Svojstveno za ovu prezentaciju jeste to što je svaka riječ bila popraćena crvenom donjom linijom, radi upečatljivijih, važnijih pojmova prezentacije. Podvlačila se pod slova kao zmijuljica ili zidni gušter pod gromade od stijena, a slova su je prihvatala takvu kakva jeste (mada je poznato da su slova oduvijek, u raznim spisima, knjigama, djelima, crnilo piščeve duše ispisane crnom titnom) jer su i slova, ustvari, sinovi i kćerke crne tinte. Ili je to samo meni, onako, zapalo za oko, jer mi očito svašta nešto, za običnog čovjeka neprimjetno, zapada za oko?!
Ista ta zmijuljica, ili isti taj crveni zidni gušter(?!), prvi put pojavivši se na crno-žuto-bijelom oronulom platnu, izazvala je reakciju nekoga od prisutnih. Ta reakcija, odnosno rečenica, popraćena smijehom, glasila je: „Ništa bez crvene!“. A, ko će drugi nego profa Vito. Partizan.
Zaljubljenik ratne tematike, ponosni i vječiti partizan, patriota – savršen opis za čovjeka srednjih godina (ako kao prosjek uzmemo stoju), sijede kose, nasmijan, izbrijanog lica, vitkog stasa, a Boga mi i glasa, onako, grlatog, dikcijski i artikulacijski preciznog, što bi se u narodu reklo bez i jedne jedine packe, obavezno (ali ja mislim da to njemu ni personalno ne smeta) u radnom, profesorskom crvenom mantilu, po prilici i u crvenoj rolci, izjavi to, baš onako kako sam očekivao i iščekivao posmatrajući slovnu zmijuljicu.
Pogledasmo se. Osmijesima. On jasnim i čvrstim partizanskim, ja, onako, posmatrački nevinim. Kolega me upita zašto se smijem. Ma, rekoh, ništa bez crvene.
Pored toga što je vrsni znalac našeg jezika, pored svoje žene i dva sina, ima i 10-ak objavljenih knjiga. Svakako mislim da pored diplome profesora zaslužuje i diplomu filologa, jer uživa u istraživanju jezika i novih riječi.
Susrećemo se na hodniku, ma koliko bili udaljeni jedan od drugoga, zastajemo zauzimajući stav kakav treba, i pozdravljamo se partizanski podižući stisnutu pesnicu na čelo u znaku one poznate smrt fašizmu, sloboda narodu.
Možeš sa njim o svemu: jeziku, životu, ženama, ratu, prošlosti, sadašnjosti, budućnosti… A, pored svega nabrojanog, odgovoran je i vodič na razna putovanja. Vodi on, tako, svoje učenike sa društvom Tito Bugojno na razne pohode i obilaske. Pored toga, daje učenicima priliku da istaknu svoj talenat i umijeće, što u govoru, što u pisanju (dokaz je dosad izdanih 7 učeničkih zbirki), na njegovim ili nečijim drugim promocijama, svečanim akademijama i ostalim događajima, a uz to predstavljajući, naravno, Gimnaziju Bugojno.
Dosta hvale, ko ga zna – zna! Tako ti, moj čitaoče, jedna obična rečenica podstakne čovjeka da misli i sve to prenese na bijelu hartiju, slijevajući se niz sivo metalik pero, koje crnim slovima napisa: ništa bez crvene!
Piše: Armin Fuka
