Na juriš, braćo! Satirična priča Senada Jusića Čupe povodom Dana nezavisnosti

https://www.zekataxi.com/ https://www.bingotuzla.ba/proljetnociscenje-2/

Piše Senad Jusić Čupo

             Neprijateljska vatra dolazila je sve bliže. Najistureniji rovovi ostadoše prazni, linija puče na par mjesta. Grč na svakom licu, tamna sjena prijeteći se nadvi nad umorno ljudstvo. Iz obližnjeg luga javi se gavran. Zlokobno graktanje, jedino što se čuje u iznenadnom zatišju. Ni list na grani da šušne.

             – Moramo uzvratiti – ču se umoran, stariji glas, pripadao je aktivisti i osnivaču SDA na ovim prostorima. – Moramo u napad.

             Dužnosnici podigoše glave. Istupi poznati preletač, ponovo je u vladajućoj stranci. Pored njega, jedan od ministara steže krvlju natopljenu košulju. Zakačilo ga dok je izvlačio ranjenog druga. Zovu najbliže saradnike.

             –  Nema se šta čekati. Idemo! Mi na čelu grada i stranke moramo dati primjer. Moramo ići prvi. Popunite se municijom, halalite se, idemo.

             Brzo i odlučno, kako to iskusni političari rade, zategoše opasače, okačiše bombe, popuniše redenike i, dok se zvuk rafalne paljbe iznova približavao, odvažno stadoše uz stranačke prvake. Na ramenima im novi tespihi. Član tri odbora i šest komisija zasuka brkove, pogleda u nebo i reče:

             – Za Bosnu, braćo, ne treba živote žaliti. Neka buduća pokoljenja znaju da su zvaničnici i lideri SDA prvi u napad išli, na Allahovom putu krv svoju prolijevali. U juriš, braćo!

             Tako nadahnut govor ostavi utisak na cijelu četu. Skoči visok tip, sedmi sekretar SDP-a, skoči sekretar kao soko sivi i pogleda u svoje saborce.

             – Drugovi, ne trebamo se ovdje dijeliti. Ovo je domovina svih nas, svih naroda. Uvijek su aktivisti i rukovodstvo SDP-a prvi jurišali, idemo i sada drugovi. Bajonete na puške, zavoje u nogavice… možda bude borbe prsa u prsa.

             Bez suvišnih riječi, svjesni da čine ono što bi svaki političar kad je država u pitanju uradio, vrh partije krenu postojano, pogleda uprtih u pravcu neprijatelja. Na ramenima im crvene trake, crvene kao krv proletera.

             Crnomanjast lik, smrknuta lica ali visokih moralnih načela, zadužen baš za moral u vojsci i izdavanje novina, promuklim glasom doziva potčinjene:

             – U boj, u juriš! Neka pojedini grade poslovna carstva, kriju se po komandama i trezorima. Mi moramo odbraniti ovaj jadni narod i voljenu zemlju. Ako preživimo, borit ćemo se za bolju budućnost.

             Dok govori, ni mišić na njemu da trepne.

             Malo izdvojeni, stoje nezavisni vijećnici. Na sivom horizontu ocrtavaju se njihove nepomične figure. Bez riječi, držeći ledeni prst na obaraču, uputiše se za ostalima. Dati  život za državu, to je ideja vodilja njihovog političkog djelovanja.

             Taman kad su ovi hrabri i ustrajni ljudi, na braniku domovine, krenuli u odlučujući napad, svjesni da će većini to biti posljednji, začu se povik:

             – Stanite! Sačekajte!

             Prijeteći se okrenuše, ne vole kad ih neko prekida u napadu.

             – Stanite braćo! – doziva tip sa kraćom bradom. – Ne možete u napad bez mene. Ja moram stati na čelo.

             Prepoznaše ga. Fakir, sin predsjednika države!? Lično on! Bije ga glas prekaljenog ratnika. Ovo ljudima uli dodatnu snagu. Stade ispred stroja, razbarušene kose, držeći pušku u jednoj a Ilmihal za prvi stepen vjeronauke u drugoj ruci.

             – U juriš, braćo! Za nedjeljivu, za multietničku Bosnu i Hercegovinu! Tekbir!!

             Dječačić šćućuren u rovu, gledao sam kako ti hrabri ljudi zamiču u tranšeju. I mnogo godina nakon toga, kad su važniji datumi iz naše svijetle prošlosti, iznova se divim tim preživjelim herojima koji i sada, kao onda prvi u borbi, prvi drže govore, snimaju emisije, polažu cvijeće i zaklinju se u našu jedinu domovinu. Suza sama krene.

Satirični tekst povodom Dana nezavisnosti Bosne i Hercegovine, napisao Senad Jusić Čupo

http://www.kasmir.ba/index.php/katalog/