KOLUMNA: SEDAM LJILJANA IZ BAŠČE TATAREVIĆA

https://www.bugojno-danas.info/

Elmedina MUFTIĆ: Sunce je već odavno počelo obavljati svoj zadatak. Kao ruke njezinih sinova, zrake sunca su dodirivale njezina staračka ramena. Prenuta kao iz sna Hava se vrati u stvarnost. Ovaj put je osjećala smiraj. Pogled na mezaristan je unosio mir u njenu dušu.

Polahko se okrenu i krenu u kuću. Svjesna da oni koji su na Allahovu putu ubijeni nisu mrtvi, živi su samo mi to ne vidimo. Majka Hava je nije vidjela, ali je osjetila njihovu blizinu, svjesna da je dunjaluk samo jedna stanica na putu ka vječnosti. Dunjaluk je mjesto rastanka, suza i iskušenja. Odlučila je misliti na svijet u kojem se neće nikada rastati. Svijet u kojem je čekaju duše njezinih voljenih. Havina duša je već tamo bez obzira što je njezino tijelo još tu…

 

Završila je sedmu fatihu koju je predala na kapiju Allahove milosti, da hedija bude za sedam duša njezinih najbližih. Već pune dvadeset i dvije godine umjesto doručka, ručka i večere, Hava Tatarević fatihama hrani svoje sinove i muža…

Prva od pet obavljenih dnevnih molitvi koje je Gospodar svjetova propisao ummetu Svoga Miljenika Muhammeda a.s., duša se napojila na vrelu smirenosti, baš kako priliči insanu koji šehadet svjedoči. Sad kad je duša u namazu smiraj našla, lagahnim staračkim korakom majka Hava se uputila u avliju da udahne zraka bosanskog, da osjeti kako joj tijelo ispunjava miris zamabaka i ruže sa ćoška kuće. Ruže i zambaci su mirisali kao duše njenih sinova i muža. Pogledom je obuhvatala prijedorsko polje, pokušavajući da vrati sjećanja, a sa sjećanjima i svojih sedam ubranih ljiljana. Do jučer je njezin pogled šarao prijedorskim poljem, tražeći davno izgubljeni mir. Dvadeset dvije godine ona samo pogleda, iščekuje. Na svaki zvuk vratnice srce joj jače zakuca, iznova se rađa davno umrla nada. Vratili su se. Preživjeli su. Dolaze da mi staračku ruku poljube, da me na svoja snažna prsa priviju. Da mi tugu rukom odnesu. Pomislila bi ponesena majčinskom čežnjom. Zaboravila bi na bol u nogama koji neprestano osjeća i k'o mladica hitala da im vrata otvori na pragu kućnom ih puna ljubavi dočeka. Lijepa bosanska avlija puna zambaka, katmera, kadifica i ruža koje je više suzama nego kišnicom zalijevala, cvijeću je namjesto sinova tepala, rukom je cvijeće milovala k'o da miluje kose svojih sinova. Sva majčinska ljubav i tuga mogla se ogledati u ovoj lijepoj avliji nekada punoj igre i smijeha, mladelačkih nestašluka, ašik uzdaha, danas pustoj. Na koji metar od cvjetnjaka nalaze se svjedoci užasa, dvije kuće kao dva nišana, spomenici nekadašnjeg života i radosti. Sad skoro pa srušene do temelja. Predlagali su joj da ih do kraja sruši da bi imala ljepši pogled i da je ne sjećaju, kao da je sjećanje moguće ubiti. Neda majka Hava da se sruše kuće njezinih sinova, u njima su oni život počeli, djecu u naručje primili, svoje mlade žene na grudi privijali. Neće ih niko dok je ona živa barnuti. I ove ruševine su njena veza sa djecom. Muharem, praveći ih, dane je na njima ostavio, tačno zna šta su njegove vrijedne ruke dotakle. I danas ona svojim rukama po urušenim zidovima prelazi da osjeti toplinu dodira studenih zidova koji je u prošlost vraćaju. Avlija kuće Tatarevića u selu Zecovi kod Prijedora izgleda k'o nevjesta bez svatova. Lijepa ali slomljena. Željna ljubavi koju nema ko da joj pruži.

Ovog julskog jutra, Havin pogled ne luta, prvi puta nakon dvadeset dvije godine ona zna gdje treba da gleda. Više se ne nada. Sada osjeća smiraj. Bolan i tugom obojen smiraj. Ko Kozara planina težak je njezin pronađeni mir. Težak i pretežak. Ali je mir. Sad kad su tu. Ona će oči da odmori, više ni zvuk avlijske vratnice u njoj neće buditi davno umrlu nadu koju je snagom majčinske ljubavi držala na životu…

Vratili su se. Nakon dvadeset i dvije godine su tu. Majka ih može pogledom dosegnuti. Može ih rukom opipati. Može im fatihu proučiti. Može im na mezar otići i s njima muhabetiti. Sad se s njima svakog dana može sita ispričati. Tišinom iz kabura oni će majci preživjele muke kazati. Senad, Sead, Nihad, Zijad, Zilhad, Nishad i Muharem, sedam iz korjena isčupanih ljiljana iz avlije Tatarevića će joj kaburskim mirom o ljepotama Dženneta koje su pripremljene za one kojima je nepravda učinjena, za one koji su na bigajri hakk ubijeni, za one koji su šahidi istine, govoriti. Zna majka Hava da je Allah uzvišeni u časnom Kur'anu rekao: “I ne recite za one koji su na Allahovu putu poginuli, mrtvi su. Ne, onisu živi samo vi to ne vidite.” Majčinsko srce osjeća njihovo prisustvo. Osjećai smiraj koji su duše našle. Osjeća i vlasiti mir ispleten koncem bola i patnje.

Pogledom kao po tespihu ona prebire po mezaristanu tražeći sedam svježih humki još nišanima neobilježenih. Iz daljine ih miluje nježnim majčinskim pogledom kao da im rane zacjeljuje. Gleda ih. Oči napaja. Željna ih je ostala. Nije ih se negledala. Nije se mirisa njihova namirisala. Nisu joj dali ni da ih zadnji put zagrli. Da ih rukom pomiluje. Da im miris u nosnicama sačuva…

Misli joj više nisu tu. Samo je tijelo ostalo na ovom mjestu i u ovom vremenu. Ona, Hava je daleko odavde… Daleko od vremena tuge, zla, mržnje. Daleko od ovog Prijedora, koji na užas, patnju i smrt zaudara. Daleko od Prijedora koji je genocidom njeguševski istrijebljen od Bošnjaka. Daleko od Prijedora natopljenog krvlju njenih sinova i muža i krvlju još hiljade nedužnih dobrih Bošnjana. Daleko je od strašne tišine koju narušavaju krici užasa iz logora smrti u kojima su svoj dunjalučki džehenem okusili prijedorski Bošnjaci. Ona je u nekom sretnijem vremenu.

Sunce se umornim koracima spuštalo zapadu, u zraku se osjećao miris nadolazećeg akšama s ibrikom u ruci žurila je da natoči hladne vode sa seoske česme.

-Najbolji odmor za insana je hladna voda, voda je izvor života, povraća snagu iscrpljenom organizmu, voda je bereket i treba je čuvati, ne rasipati je previše, govorio bi babo.
– I kad abdest uzmaš, gledaj da s mjerom vodu trošiš, jer ima na dunjaluku i žednih insana, željnih da natope usta, savjetovala bi je mati, blago milijući nježne ruke svoje mezimice.

Dok je točila vodu mislila je o riječima babe i matere. Kao da se iz sna probudi, kad iza sebe nazrije sijenku. Okrenu se. Naslonjen na tarabe u punoj momačkoj snazi sa stidljivim pogledom i jedva primjetnim osmijehom stajao je Muharem. Obli je rumen. Oči se spustiše zemlji. Zadrhta k'o jasika s kojom se povjetarac poigrava. Brzo se okrenu, uze ibrik i hitrim korakom povraćajući dah uputi se kući. Ruža u pupoljku, mladost u procvatu, uzdah bez izdisaja, djevojčurak kojeg su počele da gledaju oči momačke, osjeti da joj srce pokleknulo pred jednim stidljivim pogledom crnih očiju.
Odmah po jaciji umorni od teškog fizičkog rada, posebno u ljetnjem periodu, kad bi se kupilo sijeno i obrađivala ljetina koja je zimu činila podnošljivijom čeljad bi tonula u san. Umor bi brzo savladao tijelo željno odmora, ljetno je doba, i od sabaha do akšama se narod kupa u znoju obrađajući plodna polja. Tek pokoji zrikavac je imao hrabrosti da svojom svirkom poremeti sklad tišine. Umorno selo je tonulo u miran san. Primaknuta prozoru, skrivena iza vezenih zarica Hava je gledala u mirnu noć. Nije mogla da zaspi. Čim bi oči sklopila pred njom bi se ukazao lik Muharema. Uplašila se jačine osjećanja koja su se u njoj probudila. Neki neobičan šum trgnu je iz sanjarenja i ona odgrnu zaricu sa prozora i pokuša da u noći razazna odakle dolazi zvuk. Ko se usudio remetiti ovu poeziju tišine, pisanu rimama noći. Izvirujući pomalo uplašena nazrije siluetu kako stoji uz jorgovan taman ispod njezinog pendžera. Vidjevši da se zarica na pendžeru miče, ohrabren likom koji se ukaza na mjesečevom svjetlu iz sjene drveta tačno ispod pendžera da se jasno vidi izađe Muharem, i tihim glasom kao da miluje svetost tišine, ispunjenim čežnjom i ljubavlju koja utrobu izgara, skoro pa pobožno izgovori njezino ime. Na ukazanu priliku i taj zov ljubavi satkan u izgovru njezina ime, ona se ukoči, zadrhta, nestade joj zraka, a tišina se pretovori u muziku mehtera, bruji joj i tutnji u ušima.

-Hava!-ponovo se oglasi arija ljubavi. Ona se primaknu prozoru pažljivo kao da dijete miluje otvori prozor da kojim preglasnim sumom ne bi babu izbudila…

-Reci – progovori jedva čujnim glasom.
Prošla su dvamjeseca od kako je Hava prvi put otvorila svoj ašik pendžer i od kako je Muharem ašikli glasom zovnuo. Od te večeri su svaku noć proveli ašikijući. Od iza jacijskog doba do sahat pred sabah, Muharem i Hava su stidljivim pogledom, čistim osmijehom pisali svoju priču ljubavi…

Sa prvim vjesnicima jeseni, Muharem je došao po Havu. Nije više mogao bez nje. Nije ni želio da mu život prolazi ispod njenih prozora. Da mu bude daleka djevojka koja mu je srce zarobila i dušu mu sebu prisvojila. Početkom jeseni iza jacije namaza, pred seoskim imamom izgovarajući šest imanskih šarta učeći ajetul kursiju i tri puta potvrdno odgovarajući na postavljeno pitanje imamovo Muharem i Hava su postali halal jedno drugom….

Savili su gnijezdo svog života i odlučno krenuli da od gnijezda naprave dom ljubavi u kojem će kao najljepši zvuk naja odjekivati smijeh njihovih evlada.

Nošena krilima ljubavi mlada ženica je pokazivala veliku brigu i pažnju svome mužu. Nikad ga nije dočekala sjedeći. Uvijek nasmijana sa jelom na sofri Hava je Muharemu od kuće pravila dom, a on je jedva čekao da se s posla ili njive povrati kući i uživa u blagodetima Allahove milosti, kojom Gospodar obaspe svoga roba kad mu hairli insana za životnog saputnika podari.

Smjenjivala su se godišnja doba, nizale se godine koje su sa sobom donosile radosti, tuge, brige i veselja. Muharem i Hava su izrodili desetoro djece osam sinova i dvije kćeri. Puna kuća čeljadi sa srećom je donosila i brige. Desetero usta je trebalo nahraniti. Svako ima svoju nafaku. Ali se za nafakom moralo poskočiti. Svaki dan je bio borba. Radilo se od sabaha do zalaska sunca. Teški fizički poslovi ostavljali su traga. Umor je iscrtavao prve bore na licima, bore urezane rukom brige ali i dostojanstva. Svojim primjerom su učili desetoro svojih evlada, časnom i poštenom životu. Često su im u danima oskudice znali govoriti da se zadovoljstvo nalazi u duši ne u novcu. Da insane može sve da nahrani samo ne može gladne oči i pohlepnu dušu. Učili su ih da moraju čuvati obraz i dostojanstvo. Jer insan bez dostojanstva je samo olupina, jednom kad izgubiš obraz i ponos više ga nemožeš nadoknadit. Vjera u Boga i pošten rad su garant za uspješan život.

Hava se često prisjećala riječi svoje matere:
– Kćeri draga, kuća leži na ženi. Žena svojim saburom i privrženošću, lijepom riječi i toplim osmijehom drži čeljad na okupu. Život nije igra i zabava, nego borba u kojoj istrajni dočekaju sretan kraj. Odgajaj djecu u duhu islama. Uči ih najvišim moralnim vrijednostima. Usadi im ljubav za čovjeka, jer čovjek je Allahov proizvod. Draga moja, Poslanik Sallallahu Alejhu Ve Sellem je Rekao: “Zaista je kod Allaha gore nekom slomiti srce, nego srusiti Kabu. Jer Kabu je čovjek stvorio a čovjeka Allah .” Tvoja dužnost je izvesti ih na pravi put, od njih napraviti ljude koji će biti ponos zajednici. Uči ih da poštuju svakoga ma koje vjere bio. Neka se nikome ne zamjere. Neka budu iskreni i pošteni.
– Hava je majčine riječi upijala kao spužva vodu i nastojala se ponašati u skladu s njima. Na djecu je prenosila upute svoje majke. Kako su godine odmicale ona je postajala sve ponosnija.

Sa umilnim glasom mujezina koji je najavio ikindijski vakat, u sunčanom aprilskom danu proplakao je sin Have i Muharema. Proučivši mu ezan i ikamet sedmog dana po rođenju, babo ga ponosno zvonu imenom Senad. Još kao beba Senad je pokazivao sabur i smirenost koji će krasiti njegovu ličnost u ne baš dugom životnom vijeku. Od malih nogu posjedovao je osjećaj za humanost. Gledajući ga Hava je uživala u toj čistoj dobroti kojom zrači njezin sin, jer zbilja je golema duša u insana koji pomaže onima od kojih mu pomoć neće biti uzvraćena. Senad je uvijek pomagao slabije.

Ustalnoj utrci sa životom, borbi da se preživi, skoro pa nije ni primjetila kad je odrastao. Još jučer se u avliji igrao, a danas već pred njom stoji odrastao mladić, sa željom da u kuću dovede mladu. Njen Senad je prispio na ženidbu, a kao da je jučer bilo kad ga je u ikindijski vakat na svijet donijela.

Čvrsto je stegao u zagrljaj, kao da je želi povesti sa sobom, a ona mu je suzama natapala košulju. Sretna je što joj je sin prispio za vojsku. Ali i brižna je za njim. Gleda ga očima zamagljenim suzama da ga upamti, evo već ga je poželila a još ni iz avije nije izašao. Njezin Sead odlazi služiti vojsku. I to mornaricu. Od malena je bio pustolov, volio je avanture. Uvijek je bio prvi kad je kakav nestašluk u pitanju. Pravi mornar, rođeni kapetan koji nikad brod ne napušta. Povjerljiv i dobar prijatelj. Od ukućana do komšija svi su uvijek mogli računati na njega. Uvijek je bio na pravom mjestu u pravo vrijeme, posebno kad se trebalo naći nekome pri ruci. Lijepog izgleda, crne kose i crnih očiju, svijetle puti i blistavog osmijeha Sead je mamio uzdahe djevojaka. Volio je život i život je volio njega.

Pisao je duga pisma koja su svima donosila radost. Opisao je more, njegove ljepote, nikad nije pisao o olujama. Nije želio da ih sikira. S pismima je dolazilo i prolazilo vijeme. Odslužio je vojsku. Vratio se kući. Zaposlio se i našao odabranicu svoga srca. Gleda ga kako u naručju krajiškim namom drži tek rođenog sina a duša joj se puni milinom. Sunce je obavijalo zemlju toplinom, vreo junski dan je koračao zemljom kad je na svijet donijela Seada, zdravog sina u lozi Tatarevića.

U najtežim životnim situacijama, u vremenu birge i oskudice dječiji smijeh i bezbrižnost unosili su radost i svjetlo u dom Muharemov. Slomljen od napornog rada u trenucima odmora često je Havi znao reći: – Pogledaj Hava, ovu našu djecu, oni su naš imetak. Za koju godinu dok još izrastu za nas neće biti brige. I ja ću se odmoriti, oni će nas zamijeniti. Mene sinovi u polju, a tebe šćeri u kući. Allah je milostiv, a bereket je u djeci.

Riječima je ohrabrivao i činio ustrajnom. Sanjala je dan kad će svi uz Božiju pomoć odrasti i postati svoji ljudi.

Vedri duh i osmijeh koji mu nije silazio sa lica razoružavali su svakog čovejak pa i onog najmrzovoljnije. Sa sobom je nosio verdinu i optimizam. Imao je bukadar snova, a tako malo vremena da ih ostvari. Želio da obiđe svijet, upozna nove ljude, kulture i običaje. U maloj sobi koju je dijelio sa braćom usudio se sanjati velike snove. Nosio je svijet u sebi, nudeći da svima na uživanje. Njegov kakakter se podudarao sa značenjem njegovog imena. Nihad na perzijskom jeziku ima značenje ćudi, naravi, neko ko stalno ide naprijed, na arapskom jeziku značenje imena Nihad je “pobuna, ustanak”. E Nihad je bio baš takav, jogunast, uvijek prvi, željan nečeg višeg, nedokučivog.

Baš kad su dani dugi a noći kratke, kad sunce šale ne misli na počinak otići Nihad je plačem kao da se smije dolazak na ovaj svijet objavio. Osmijeh s lica mu nije ukraden ni kad su ga na stratište četnici poveli.

Koliko je Nihad bio vedar, toliko je Zilhad bio ozbiljan. Kao da je predosjećao poganluk vremena koje ih čeka, često je bivao zamišljen i povučen. Govorio je malo, ali mudro i pronicljvo. Odgovornost mu je bila posebna odlika zbog koje je uživao poštovanje. On je nekim sasvim drugim očima za razliku od svojih vršnjaka promatrao svijet. Znao je predosjetiti nevolju. Kao da je imao urođen instikt koji ga je upozoravao na neperijatelja. Fizički vrlo snažan a u duši nježan kao djevojka. Prezirao je nepravdu, svim svojim bićem se borio da istina ugleda svjetlo dana kao jedino postojana. Pravdu je smatrao oblikom života. Tjelesna snaga mu je davala mogućnost da fizičke poslove obavlja bez problema, bio je babina desna ruka i dugo sanjana zamjena. Miris bagrema i lipe širio se prijedorskim poljem ko džennetskim perivojima kad je na ovaj dunjaluk pun nepravde, da nađe svoje mjesto pod suncem došao Zilhad. Jer su li 23 godine bile dovoljne da se izbori za komad neba, ostat će nepoznanica? Ovo pitanje će biti ujedno i optužba i presuda onima čije su ruke njegovom krvlju uprljane?….

Tek što je od prsa odvojila Zilhada i naučila ga prvijem koracima, u njezinoj utrobi se zametnuo novi život. Još jedna priča za sebe. Još jedan osmijeh, nada i kušnja. Nova majčina porođajna muka i još jedan babin ponosni pogled. Prijedorsko polje je vrilo od žetelica, Zecovim selom se razlijegala pjesma kosaca i kupilica, sunce je svom žestinom pržilo zemlju, okupana u znoju porođajnih muka, Hava je na svijet donijela šestog sina, Zijada. Kad ga po porođaju ugledala kao da je nur obasja.

– Neka se širi Muhammedova vjera – potirući znojno čelo nečujno je izgovorila, zatim da imenom Zijad zovnula. Zijad je bio majčino svjetlo u tami teškog dunjalčkog života… Njezina nada da starost kod njega dočeka, da je gleda kad je životna snaga izda, a teret života naplati svoj dug. Tek što se upalio fenjer života i Zijad pustio izmamljen prvom mladelačkom ljubavi, smrdljivi zločinački zadah ugasio je svjetlo na licu mladića od devetnaest godina.

Od sve djece Nishad je bio najviše prviržen majci. Stalno je tražio njenu pažnju. Reklo bi se prava maza. Nikad mu nije bilo dosta pažnje. Uvijek je bio u blizini matere, kao da je osjećao da neće dugo biti zajedno. Znatiželjan, postavljao joj je često pitanja na koja ni sama nije znala odgovor, ili se zbog obuzetosti obavezama nije upuštala u razmišljanje. Nije se zadovoljavao površinim odgovorima, u svemu je želio dokučiti suštinu. Bio je vrlo duhovit, što je odavalo visok stepen inteligencije. Od svega je znao napraviti priču. Sva djeca su ista u majčinskom srcu. Ko prsti na ruci zareži bilo koji osjetit ćeš istu bol. Nishad je upijao majčin lik svakim upućenim pogledom, iz njega je izvirala ljubav, a on sam to nije želio da prikrije. Rođen u ljeto i sam je bio sunce Havinog života. Dječak koji naprosto nije želio da odraste. Jednostavno mu se nije žurilo da upozna okrutni svijet odraslog čovjeka. Bio je još golobradi mladić kad je zadnjim pogledom upućenim majci, otišao da se ne vrati, noseći njezinu sliku u svojim očima. Želio je da mu majka bude zadnja uspomena sa ovog svijeta… Nije dočekao punoljetstvo, ni prvi ašikluk, nije dokučio sve tajne života, niti saznao odgovore na mnoga pitanja, a želio je. Ni maturu nije imao. A matursko odijelo sa bijelom košuljom ostalo je u ormaru nikad ne obučeno, da čeka njegov povratak s puta koji ga je odveo u smrt.

Bagrem je svojim mirisom prkosio smrti, pokušao je da pobijediti zadah nepokopanih tijela koje su četnički zlotvori za sobom ostavljali. U selu Zecovi je vladala neprirodna tišina. Svaki zvuk se mogao naslikati, a slika se čekanjem nazvati…

Gledala ih je sa zebnjom u očima. Nije mogla da kontroliše strah. Duša je vrištala u želji da tijelo napusti i ne dočeka užas koji će doživjeti. Da bi poremetila tišinu, tiho uzdahnu. Muharem se okrenu. Ne progovori. Nastavi gledati u daljinu. Iščekujući neminovnost. Gubila je zadnju bitku sa strpljnjem. Lomeći ruke ko ptica oko gnijezda, kružila je oko njih. -Dragi Allahu, da sam kadra da ih ponovo u svoju utrobu vratim, da ih svu šestoricu u sebi sakrijem, da mi ih zločinačka ruka ne nađe, – u sebi je sama sa sobom razgovarala.

Gleda ih, šest sinova ko šest jablanova, šest njezinih porođajnih muka, šest ljiljana iz njezina cvijetnjaka, gleda ih, a pomoć im ne može. Gleda i iščekuje. Đah pogleda u njih i tarhanu koju im je svarila, zadnju nafaku koju su iz njezinih ruku pojeli, đah pogled obori da ne bi u njenim očima strah nazreli. Da joj se najmlađi sin Nishad ne bi prepao njezina straha. A tako želi da ih gleda i da im kazuje. Najgora je riječ koja se ne izgovori, koja ti u grlu ostane pa te davi do kraja života. Kao kost u njezinom grlu ostale su neizgovorene riječi. Sedam riječi, za sedam Tatarevića…

Sunce je grabilo sredinom neba kad je četnika čizma kročila u Zecove da udari muhur smrti kao trajni biljeg neljudskosti i zvjerstva. Nije uspjela kroz prozor pogledati, kad se na vratima začuo udarac vojničkih čizama praćen psovkama, koje mozak od stida zapamtit ne može. Razulareni krvoloci upadali su u kuću sa sobom noseći smrad. Galama koja je uslijedila, paralisala joj je mozak. Sve se odvijalo brzinom svjetlosti. Samo što je uspjela povratiti dah izgubljen pred naletom straha, oni su već odlazili…

Niz među ponad Zecova odlazili su da se ne vrate. Sedam ljiljana iz cvijetnjaka Taratevića. Sedam šahida i tužitelja na Danu suda. Sedam uzdaha iz prsa Havinih. Sedam suza majčinskih nikad neisplakanih. Sedam Havnih dova na svakom namazu, umjesto osvete.

Pune dvadeset dvije godine Hava se potajno nadala, da je mržnju četničku njena ljubav uspjela da omekša, pune dvadeset dvije godine ona je mislila da ljudskost nije ubijena u srcima njezinih komšija koji su u njezinoj avliji s njezinim evladima odrastali. Dvadeset dvije godine, Hava čekala da im glas čuje, a glasa nije bilo. Ljudskost je umrla na najvećim mukama. Obraz komšija je pocrnio da ga ni jedna voda oprat ne može do Sudnjeg dana. Iz utrobe jame Tomašice su izvađena tijela njezinih sinova i muža. Nada je umrla, ali je ponos i inat majčinski ostao…

Sunce je već odavno počelo obavljati svoj zadatak. Kao ruke njezinih sinova, zrake sunca su dodirivale njezina staračka ramena. Prenuta kao iz sna Hava se vrati u stvarnost. Ovaj put je osjećala smiraj. Pogled na mezaristan je unosio mir u njenu dušu. Polahko se okrenu i krenu u kuću. Svjesna da oni koji su na Allahovu putu ubijeni nisu mrtvi, živi su samo mi to ne vidimo. Majka Hava je nije vidjela, ali je osjetila njihovu blizinu, svjesna da je dunjaluk samo jedna stanica na putu ka vječnosti. Dunjaluk je mjesto rastanka, suza i iskušenja. Odlučila je misliti na svijet u kojem se neće nikada rastati. Svijet u kojem je čekaju duše njezinih voljenih. Havina duša je već tamo bez obzira što je njezino tijelo još tu…

https://www.bugojno-danas.info/ https://www.facebook.com/Gradski-TAXI-Bugojno-536291753372444/ https://mfbanka.com/stednja/ https://www.bingotuzla.ba/vikend-akcija/