Čovjek, prema biologiji i prirodi, posjeduje tri osobine: da se rađa, da živi, i, na kraju, da umire (u međuvremenu se i razmnožava, bezbeli).
Moke mi je davno pripovijedao kako Jedan Čovjek, koji je živio u nekoj provinciji sa Š (ubij me sad, ne mogu da se sjetim kako se zove), nije živio ni umirao. Nije čak ni sigurno da li se razmnožavao. Dakle, samo se rađao. Moke tako pripovijeda, a evo i ja vama sada. Vjerovali ili ne, tako je – kako je.
Kako smo nas dvojica, zabijeni u čošku lokalne kafane, posmatrajući opuške tuđih simpatija, olajavajući i vrijeđajući ljubav, došli baš do te tri osobine i do tog Jednog Čovjeka, to Bog sami zna. A nismo se puno odavali alkoholu, ramazan je bio. Nismo, ustvari, nikako.
Taj izvjesni, anonimni i interesantno-frapirajući J.Č. se rađao pri svakom izlasku i zalasku sunca, pri svakom uzdahu i izdahu, paljenju i gašenju cigarete, ljubavi i mržnji, i pri svakoj bitnoj i nebitnoj odluci koju je nosio njegov mrki neprijatelj – život. Život je on smatrao strašnom aveti, koja je u stanju da čovjeka svede na nulu, uzdigne na stotku, obori, izgaza, pomiluje, pa ubije. Zato je birao da ne živi; htio je samo da se rađa. I rađao se. Svakim danom iznova. Lokalni stanovnici provincije sa Š smatrali su ga luđakom. A Čovjek je bio sretan. Imao svoj život, odnosno svoj rađot(?!) (rađot neka se uvede u rječnike!), živio, ustvari rađao se.
Ima ga i dan danas. Jer ne umire. Živi. Ma, rađa se. Joj, Moke, zapetlja i mene i budalu koja ovo čita.
Tako kroz priču, u zagušljivom ambijentu, upitam ja Mokca: „A, je li, kako je on živio ako se samo rađao?“
Kaže Moke: „Pa nije živio jebem ga, rađao se. Nije imao nikoga. Sam on i njegovo rađanje.“
„Pa Mokac dragi jel on jeo, pio, zavodio šta, ženio se, djecu rađao?“
„Ti stvarno nisi normalan. Ja ti fino kažem da čovjek nije ništa radio. Samo se rađao i radovao svom svakom rađanju. Svane – on se rodi, akšam pane – on se rodi, vidi ribu dobru – on se rodi, vidi dronfulju – on se rodi… Rađo Čovjek sam sebe, nije mogo djecu rađat nikako. Mislim, možda jest, kontaš, ali nije. I ne znam ti ja više ništa.“
Jedan Čovjek je odabrao jedno. Ono prvo. I držao se toga. Nije htio da se upušta u ostalo dvoje, nije znao šta nose, a dok je došao na svijet prihvatio je ovo prvo, jer se prvo rodio… I nastavio se rađati. Mi, ostali osuđenici, primorani smo na sve troje. A, šta ćeš; rađati, živjeti i umirati se mora. Razmnožavati svakako.
Na kraju priče bez kraja, saznao sam da se Čovjek iz provincije sa Š odselio. Nije umro, baš se odselio. Niko ne zna gdje. Vjerovatno se preporodio dok se odselio. Više niko ništa ne zna. Ni stanovnici provincije sa Š, ni Moke, ni ja. Znam samo da ova priča neće nikada biti završena i ispričana do kraja. Ako Čovjek nastavi da se rađa i rađa, i dočeka nove generacije rađajući se iznova, niko neće znati da li je nekad, kojim slučajem, umro rodivši se.
A ja se nadam da se J.Č. iz provincije sa Š još uvijek rađa, i da će se jednog dana, ako ikada bude čitao ovu zapetljanu priču bez kraja, roditi pročitavši je.
