Jasmin Duraković: U Bosni svi čekaju da im nafaku da dragi Bog ili EU!

https://www.bugojno-danas.info/

O nedavno završenom filmu “Posljednja prepreka”, koji govori o putu sirijskih izbjeglica u Evropu, ali i ostalim temama vezanim za filmsku umjetnost te o stanju u bh. kulturi, reditelj Jasmin Duraković govori za Novo vrijeme

Izvor: Novo vrijeme/Autor: Maja Ručević, Foto: Sulejman Omerbašić
U vremenu globalne krize uzrokovane rastućim terorizmom kao direktnom posljedicom nezaustavljivog širenja ekstremističkih i radikalnih ideologija, Evropi se nametnuo težak izazov – problem migranata. Posljednjih nekoliko mjeseci, dok izbjeglice pristižu u velikom broju, svjedočimo velikim naporima evropskih lidera da stvari dovedu u kakav-takav red. Sirijaca je najviše te se traži brza akcija prihvatnih zemalja. No, postoji još jedan vid ljudskog angažmana oko ovog pitanja, a odnosi se na umjetnost. Baš o nesretnim Sirijcima koji normalan život traže u Evropi sniman je posljednjih nekoliko mjeseci dugometražni igrani film “Posljednja prepreka”, kao međunarodni koprodukcijski projekt više učesnika. Idejni tvorci su Robert HoffererJasmin Duraković. “Ta velika i tragična tema kojom se bavi film naprosto nas je natjerala da reagiramo, a to i jeste jedna od obaveza umjetnika”, kaže za Novo vrijeme bh. reditelj Jasmin Duraković.

NV: U Sarajevu je ovaj mjesec završena montaža dugometražnog igranog filma “Posljednja prepreka”, koji govori o putu sirijskih izbjeglica u Evropu. Riječ je velikoj međunarodnj koprodukciji. Ko je sve učestvovao u ovom projektu?

Film je okupio veliku ekipu filmskih autora i djelatnika iz cijele Evrope. Ideju za film pokrenuli smo producent Robert Hofferer i ja, ali smo vrlo brzo uspjeli okupiti mnogo ljudi oko ovog projekta. Tako smo dobili ekipu i glumce iz Beča, Sarajeva, Tuzle, Beograda, Zagreba, Londona i Hollywooda. Stoga je ovaj projekt zaista nastao kao djelo udružene grupe umjetnika iz cijelog svijeta. Ta velika i tragična tema kojom se film bavi naprosto nas je natjerala da reagiramo, a to i jeste jedna od obaveza umjetnika.

Ovdje su autori, reditelji, scenaristi, pisci, muzičari pregaženi usljed diktata jedne provincijalne politike koja ne samo da ne poštuje autorska prava već se ti autori sistematski pljačkaju više od dvije decenije

NV: Na kojim je lokacijama film sniman i možete li za čitataoce Novog vremena pojasniti kako je izgledalo susresti sve te ljude koji su se tu zaustavljali očekujući bolji život u Evropi?

Mi smo snimali film na ruti kojom su izbjeglice išle od Beograda do mađarske granice, a naše ekipe su u fazi priprema ovaj izbjeglički egzodus snimale po cijeloj Evropi, od Grčke do Austrije. Uvijek je susret s ljudima u nevolji neugodan i težak, ali nama koji smo u posljednjem ratu u Bosni imali priliku vidjeti ovu vrstu tragedije i stradanja, na neki je način možda lakše. Ljudi su ljudi i meni nisu izgledali drukčije od bosanskih izbjeglica koje su tad bježale od rata, u potrazi za boljim životom u sve zemlje svijeta. Nisam vidio nikakvu razliku između njih danas i nas onomad.

NV: Film, iako je najviše sniman u Bosni i Hercegovini, uz učešće velikog broja autora i saradnika, ipak nije sufinansiran sredstvima državnih institucija iz Bosne i Hercegovine. Zašto?

posljednja-barijera-jasminRazloga je više. Jedan je što je ovaj film nastao u vanrednim okolnostima i mimo klasičnog voznog reda kad se radi o procesu filmske produkcije. Jednostavno, moj producent iz Beča Robert Hofferer je našao novac iz privatnih izvora i želio je da snimimo film dok kriza traje. U tom smislu, nismo mogli tako brzo dobiti sredstva za podršku, jer su ti konkursi jednom godišnje pa se odluke sporo i teško donose. Međutim, radili smo i druge slične projekte, kakav je film “Body Complete” pa ni tad nije bilo neke podrške.

Mnogo je veći problem što Bosna i Hercegovina, jedina u region, nema zakon o audiovizuelnoj djelatnosti koji ima predviđena rješenja za ovakve situacije. Hrvatska ima taj zakon i na sceni je preporod filmske djelatnosti i međunarodnih koprodukcija. Radi se o tome da svaka zemlja ima interes da se u njoj rade ovakvi projekti jer se onda novac iz inozemstva troši u njoj. Zato je Hrvatska uredila da producent koji dovede međunarodnu koprodukciju ima pravo na zakonom propisanu subvenciju. Mi, kao zemlja nagrađivanih filmova i autora, nemamo ništa od toga i zato gubimo utakmicu u ovoj oblasti s našim susjedima, o Evropi da i ne govorimo, mada imamo velike potencijale.

I nije samo nepostojanje zakona o audiovizuelnoj djelatnosti problem. Ovdje su autori, reditelji, scenaristi, pisci, muzičari pregaženi usljed diktata jedne provincijalne politike koja ne samo da ne poštuje autorska prava već se ti autori sistematski pljačkaju više od dvije decenije. Institucije koje postoje radi ovih pitanja (i čiji uposlenci imaju enormne plaće) ne rade svoj posao i ne štite ta prava. Također, javni servisi, ovo govorim kao bivši generalni direktor RTV FBiH, ne vrše svoju zakonom propisanu ulogu u razvoju domaće produkcije i obaveze da četvrtinu svoje produkcije rade posredstvom nezavisnih producenata. Oni opet maju svoj razlog – država im nije osigurala naplatu zakonski obavezne RTV-takse. Međutim, problem je u tome što se oni ne trude ova pitanja rješavati. Radi se o tipičnoj bosanskoj inertnosti u kojoj je važno da ja dobijem komad nafake za svoju familiju i rodbinu, a ostalo će dragi Bog ili EU dati. A to tako baš i neće ići.

NV: Posmatrajući generalno gotovo beznadnu situaciju u kulturi i umjetnosti u Bosni i Hercgovini, a naročito nedavno rezanje budžetskih sredstava za kulturu, kakav je Vaš komentar? Čemu da se nadaju djelatnici bh. filmske industrije ako su sredstva tako ograničena, te kako se to može promijeniti?
Ponavljam, jedino donošenje sistemskog zakona o audiovizuelnoj umjetnosti, koji stoji negdje u ladicama federalnog Parlamenta, može kvalitetno promijeniti situaciju u kinematografiji, te medijskoj i televizijskoj industriji u Bosni i Hercegovini. Naši političari nemaju previše vremena da se time bave, ali moramo biti iskreni i reći još nešto: jednom ovdašnjem privilegiranom filmskom lobiju nije ranije ni odgovaralo da taj zakon bude izglasan i zato je godinama stajao u ladicama. Bila je to odluka kratkovidne politike te grupe koja je dovela do potpune krize filmske produkcije u BiH.

Radi se o tipičnoj bosanskoj inertnosti u kojoj je važno da ja dobijem komad nafake za svoju familiju i rodbinu, a ostalo će dragi Bog ili EU dati. A to tako baš i neće ići

NV: Film “Posljednja prepreka” snimljen je u rekordnom vremenu od tri mjeseca, u jeku izbjegličke krize koja trese Evropu. Koliko je važno snimati ovakve filmove u trenutku kad je ta tema aktuelna, odnosno koliko oni mogu biti od pomoći u osvješćivanju javnosti glede njihove svakodnevice?
Umjetnici često reagiraju na ovaj način i ima mnogo primjera u historiji filmske umjetnosti koji govore o tome. Namjera ovog filma je da evropskoj javnosti ukaže na dubinu problema s kojim se suočavamo. Ovo nije film samo o izbjegličkoj krizi, ovo je film o krizi identiteta koja vlada Evropom te o nespokoju koji bude misli o budućnosti svijeta oko nas. Ta kriza je potpuna i ona je, nakon godina u kojoj su vladale krize, ratovi i kapitalistička pohlepa, dovela do trenutka kad sve postaje upitno, čak i temelji Evrope kao majke modernog i civiliziranog svijeta.

NV: Kad bi se “Posljednja prepreka” trebala naći na filmskim platnima?
Plan je da to bude ovog proljeća. Čim prije.
NV: S producentom Robertom Hoffererom naredne godine pripremate još jedan projekt. Radi se o političkom trileru “In Black Light”. Možete li nam reći nešto više o tom filmu i njegovoj tematici?
Radi se o scenariju na kojem već duže sarađujemo Robert Hofferer, moj brat Vahid Duraković i ja. Priča je prvobitno bila smještena u Bosnu, ali smo je prebacili u današnji Berlin. Bavimo se pitanjem terora, terorizma, ali i ljubavi u savremenom svijetu, a film će biti sniman na njemačkom jeziku.

Ovo nije film samo o izbjegličkoj krizi, ovo je film o krizi identiteta koja vlada Evropom te o nespokoju koji bude misli o budućnosti svijeta oko nas

NV: Kakvo je opće stanje u domenu bh. filma danas? Koliko Bosna i Hercegovina, koja ugošćuje jedan vrhunski događaj kakav je Sarajevo Film Festival, opravdava status “zemlje filma” ako u obzir uzmemo činjenicu da se novi filmovi snimaju slabo i rijetko?
Kad je riječ o SFF-u, mogu reći da je njegova uloga ogromna, ali bez razvoja stalne nacionalne produkcije u Bosni i Hercegovini nema ni njegovog daljnjeg razvoja. Opet za nas autore je najvažnije da možemo snimati nove filmove, što i publika očekuje. No, to ide vrlo teško, većina reditelja već godinama ne snima ništa, mladi autori će ostarjeti čekajući priliku da snime svoje prve filmove. Ja sam, primjerice, već dva filma snimio bez podrške ovdašnje Fondacije za kinematografiju, a moguće je da i projekt koji je u toku, “Balada o Pišonji i Žugi”, na kraju zvanično bude hrvatski film. Meni to više ne smeta, mnogo je važnije da snimam nego da čekam i bavim se budalaštinama tipa čije je šta i ko je čiji autor. Neka se sredina u kojoj živim sama pobrine za vlastiti identitet. Ali ne vidim da joj je nešto stalo do toga.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/aa)

https://www.bugojno-danas.info/ https://www.facebook.com/Gradski-TAXI-Bugojno-536291753372444/ https://mfbanka.com/stednja/ https://www.bingotuzla.ba/katalozi-u-bingu/