Enis Prijić, Bugojanac koji sa svojih 15 godina radi čuda!

https://www.facebook.com/Gradski-TAXI-Bugojno-536291753372444/ https://www.facebook.com/kovacusakafa/ https://www.facebook.com/livnobus/

U posljednje vrijeme ste mogli primijetiti da Enis Prijić zauzima posebnu pažnju našeg grada, a tako i šireg regiona. Ovaj petnaestogodišnjak svakim svojim potezom pomjera nove granice!

Enis Prijić, učenik je devetog razreda Prve osvnovne škole Bugojno. Prije par mjeseci, napunio je svoju petnaestu godinu. Iako ima samo 15 godina, Enis ne poznaje granice koje bi ga mogle zaustaviti u svemu onome što on zamisli. Neumorno grad Bugojno predstavlja u najlijepšem svjetlu, unutar BiH i širom regiona. Bavi se pisanjem, izradom kratkometražnih filmova, fotografisanjem, crtanjem, odnosno jednom riječju “umjetnošću”, a pritom u školi redovno ostvariva odlične rezultate iz svih drugih prirodnih i društvenih nauka.

Ono čim je Enis Prijić privukao pažnju okruženja, bila je izrada kratkometražnih filmova kojoj se čak i dan danas bavi.
Obavili smo intervju sa Enisom, bazirajući se na filmsko stvaralštvo.

  • Otkud uopće ta ljubav prema filmu, kako si otkrio da je to ono čime se želiš baviti?

Počelo je sve jako davno. Od onog dana kada sam uzeo kameru, po prvi put u svoje ruke, osjetio sam da je to tô. Jednostavno, snimanje filma, režija filma, pisanje scenarija…sve je to ono što me ispunjava. Već kao mali, imao sam običaj uzimati telefon od roditelja i snimati potpuno nasumične stvari (auta, rijeke, prirodu…), pa sam nekako već tada razvio neku vrstu privrženosti posvećenu filmu.

  • Da li postoji neka osoba koja te uvela u svijet filma ili je to zapravo bilo samoinicijativno?

*Mogu reći da je sve bilo samoinicijativno. Počeo sam snimati kratke skečeve na platformi “YouTube”, pa je vremenom to preraslo u kratkometražne filmove. Kada sam došao u 6. razred upoznao sam mog dugogodišnjeg mentora, Azru Pandžo. Tada me je uputila, dala neke smjernice, te me upoznala i sa prvim takmičenja vezana za film. Drago mi je što je uvijek tu za mene i što znam da uvijek imam koristan savijet…

  • Koliko si do sada napravio filmova i koji je tvoj dosadašnji najveći uspjeh?

-Ponosno mogu reći da sam do sada napravio 25 filmova. Prvi od njih je nosio naslov “Najbolji prijatelj”. Snimljen je prije 5 godina, a sama priča filma je usmjerena na iskrenom i validnom prijateljstvo. Nakon tog filma, ogromna podrška kolega, nastavnika, rodbine i građana je krenulo sama od sebe. Tada sam se osjećao jako ispunjeno, a osmjeh sa lica nisam čak ni mogao skinuti… Što se tiče samog uspjeha, za mene uspjeh predstavlja realizovan i kompletiran film. Kada se jedan od mojih filmova pusti na platnu, tada zaista imam osjećaj da sam najsretniji čovjek na svijetu.Dosadašnji najveći uspjeh, po meni, jeste osvojeno 1. mjesto na internacionalnom festivalu filma (KREF). Na festival sam pošao sa mnogo ambicija, a u isto vrijeme i dozom straha, jer nisam znao šta me tamo čeka. U Leskovcu sam prošao kroz mnoge korisne radionice, a kako se bližilo proglašenje, tako su moje tenzije rasle. Konačno, kada sam čuo moje ime i moj film, kao apsolutni pobjednij festivala, mislio sam da sanjam. Zaista, iz svake pobjede mogu izvući životnu lekciju, a jedna od njih je zasigurno “Trud i volja nikada nisu uzaludni”!

  • Koje uspjehe bi još izdvojio?

-Za ovih 5 godina moje “filmske karijere” bilo je zaista mnogo toga… Iako sam se počeo takmičiti tek od 2017. godine, rezultatima sam i više nego zadovoljan. Od samog početka tu su mnogobrojne nagrade za osvojena prva mjesta na “Smotri naučno-tehničkog stvaralaštva mladih”… Prošle godine sam sa 5 fimova osvojio prestižna priznanja na državnom nivou (3 prva i 2 druga mjesta). Tu je i FFDO 21.(Festival Filma Djece i Omladine), na koji sam se po prvi put prijavio ove prošle godine. Prijavio sam se sa filmovima “Tragom Smrti” i starijim projektom “Iako sam dijete, ja sam čovjek”, a neopisivo sam sretan bio kada sam na dodjeli nagrada čuo imena navedenih filmova koji su zauzeli prva mjesta u kategorijama “spot” i “eksperimentalni film”. Nagrade itekako jesu važne jer nas i one na neki način motivišu, ali veću ulogu igra privrženost i ljubav prema onome šta radim…

  • Šta bi izdvojio kao najzanimljiviji i tebi najinteresnatiji dio procesa snimanja filma?

-Teško je odabrati jer mi je svaki dio na svoj naćin poseban. Kada pišem scenarij tada i zapravo stvaram cijelu priču, tematiku, uloge…Tada sam nekako najambiciozniji jer želim da svakim filmom prenesem jednu jako zaniljivu priču. Zapravo, kao najzanimljiviji dio cijelog procesa, mogu izdvojiti snimanje. Tada je nekako najuzbuđenije… Glavno pravilo kada snimam film jeste “Pozitivna atmosfera”! Volim raditi sve od srca, bez ikakvog pritiska, a isto želim da i glumci to tako protumače, pa se i redovno trudim da to bude tako. Isto tako, montaža mi predstavlja neki način relaksacije. Tada volim biti opušten, smiren, bez ikakvog stresa… U montaži zapravo i “sklapam” film, redam scene, dodajem adekvatnu muziku… Jednostavno, riječima zaista ne mogu opisati kakvu ljubav gajim prema filmu…

  • Kakva je reakcija tvoje okoline na to čime se baviš?

-Većina njih je jako pozitivna i jako inspirativna, ali naravno da se uvijek tu nađe neko ko će imati nešto protiv toga što radim. Bio sam u situacijama u kojima sam čuo da je sve to što radim beskorisno i kako film može uraditi svako, ali naravno, na takve komentare nisam obraćao pažnju. Znam da kad te neko ne može srušiti djelima, pokušava to učiniti riječima. Kako vrijeme prolazi, okolina sve više i više uvažava moj rad i na tome sam im jako zahvalan. Bilo kako bilo, ja “furam” svoj film!

  • Da li te tvoja porodica, vršnjaci, nastavnici i općenito zajednica podržava u tome ili nalaziš na razumjevanje?

-Moji roditelji su tu uz mene, zaista od samog početka. Zahvaljujući njima ja imam svu potrebnu opremu za snimanje, imam najvrijedniji savijet, najvrijdniju podršku… Što se tiće vršnjaka, na početku im je bilo jako teško dokazati da film nije samo niz sličica, ali sada, kako je vrijeme prolazilo, zaista su uvažili ono što radim i uvijek mi daju veliku dozu podrške za dalje… Ljudima je teško udovoljiti. Neki od njih mogu misliti da su filmovi beskorisni, a drugi mogu reći da je film svo blago ovog svijeta. Zbog toga, ponakad i dođe da sukoba interesa, ali to je i sastavni dio života. Trudim se da snimam filmove koji su interesantni za svaki uzrast…

  • Koji bi film toplo preporučio?

-Na mom YouTube kanalu “EnisFilms” nalaze se neki od mojih filmskih projekata. Oni prvi su stariji, ali ipak pričaju ozbiljnu priču. Posebno bih izdvojio ovaj zadnji filsmki projekat “SHY”. To je zaista najzahtjeviji i najozbiljniji film do sada. Pisanje scenarija je trajalo 3 mjeseca, snimanje 1 mjesec, montaža 15 dana… Film je jako složen, jako ozbiljan i jako, u neku ruku, emotivan… Konktretno, film obrađuje psiologiju jednog tinejđera, koji je zbog uticaja drugih, prisiljen na šutnju, ali ipak na kraju pobjeđuje život…

  • Šta dalje? Imaš li neke nove projekte u planu?

-U planu je 6 filmskih projekata, a jedan od njih je i prvi dugometražni film. Sa novom godinom kreću i novi festivali, smotre, takmičenja, tako da se nadam da će se moj trud i trud svih onih koji mi neumorno pomažu, uskoro isplatiti. Vjerujem u sebe i vjerujem u ono što radim.

  • Pored filmske umjetnosti, Enis se bavi i pisanjem. Nedavno je osvojio prva mjesta na literarnim konkursima koje je raspisivao Omladinski centar Bugojno. Pisanjem se bavi od malih nogu, a sam čin stvaranja književnog djela za njega znači nešto posebno!

“Dok pišem, imam taj osječaj da je snaga cijelog svijeta u mojim riječima. Pisanjem zaboravim sve negativne priče koje redovno zauzimaju dominatnu poziciju u našem društvu. Pisanje nije samo nizanje riječi, ili nizanje rima, to je zapravo jedan cijeli proces osječanja, stilskih figura, likova, stilova i karakterističnih izraza, koji se na kraju spoje u jednu posebnu cjelinu. Pisanjem se bavim od onog dana u kojem sam naučio pričati. Inspiraciju mogu vrlo lahko nači, tako da sam jako sretan zbog toga. Trudim se iza sebe ostaviti što više poučnih i “čitljivih” djela kojima će se moći mjenjati negativna raspoloženja. Nadam se da će književnost, općenito kao način izražavanja, isplivati na površinu ovog vremena u kojem nam je prioritet dijeliti se na stranke, izmišljati problema kojih nema i širiti lažne nade…”, rekao je Enis!

-“Drago mi je što u Bugojnu ima i drugih mladih ljudi koji se redovno izražavaju jezikom kjniževnosti, a isto tako su uvijek tu da mi udijele savjet i konstruktivnu kritiku, a to su Armina Herić i Amar Velagić.

  • Enis Prijić nam i uskoro sprema promociji svoje prve autorske knjige “Nešto moje”

“Moja prva autorska knjiga “Nešto moje”, zapravo predstavlja neki moj “životopis” tokom školovanja oblikovan u zbirku proze i poezije. Knjiga je bogata raznim pričama kojebsu nastajale na posebnom mjestu, u posebno vrijeme, na poseban način, u mojoj mašti. Priča do priče varira žanrovim i radnjom, tako da se može naići na suze i bol, a odmah poslije na smijeh i radost. U knjigu sam također smjestio i neka posvećena djela, za one osobe koje su mene književno “uštovile”, a više nisu tu. Okvirno, knjigom ulazite poseban svijet jednog tinejđera koji luta u današnjem vremenu i kroz pisanje raznih stvari pokušava naći svoj izlaz”

https://www.bugojno-danas.info/mlinpek-pekara-u-centru-bugojna-u-kratkom-periodu-postala-omiljeno-mjesto-bugojanaca/ https://www.bingotuzla.ba/katalozi-u-bingu/