Prvi put sam ga upoznao kad bi kao osnovac dolazio u kuću njegovih sestrića Cuneta i Igora.
U dvorištu bi sa svojim glasom operskog pjevača, gustim brkovima i pošalicama primjerenim mom tadašnjem uzrastu kod mene ostavljao dojam dragog čovjeka.
Drugi puta je bilo kad sam prvi put polagao vozački ispit, i pao na ispitu, a on bio član komisije.
Finim nastupom, osmjehom, šaljivim tonom mi je saopštio da nisam položio, uz riječi :
„Mnogo sreće drugi put“.Nisam ni zaslužio da položim tada ali je drugi put bilo više sreće.
Treći susret, možda i najupečatljiviji, desio se krajem avgusta 1993.g. kada sam ga sreo u razorenom Bugojnu. Očekivao sam tugu, razočarenje, rezignaciju nakon „sukoba“ ali to se nije desilo. Bio je i dalje sa osmjehom na licu, šalio se, pun optimizma i pozitivnog duha uz neizbježno na kraju : „Proći će ovo vrlo brzo“.
Zbog toga su ga voljeli svi koji su ga poznavali. Nažalost,opaka bolest ga je napala krajem ljeta i morao je napustiti ovaj svijet i otići na bolji, pravedniji.
Počivao u miru božjem .
Haračić Nadir
