Bugojno, prije rata: Zapis o Božiću kako se slavio nekada

https://www.zekataxi.com/ https://www.bingotuzla.ba/homemagazin/

Dolaskom komunista na vlast, ratna 1941. godina bila je prekretnica u proslavljanju najradosnijeg hrišćanskog praznika. Zapis o Božiću koji se slavio u pravoslavnoj porodici u bosanskom mjestu Bugojno prije rata, ostavlja trag o božićnoj radosti onog vremena.

Božić 1941. go­dine bio je posljed­nji Božić u našoj kući doživljen onako kako su naši stari vijekovima slavili, sve dok je bila živa očeva sestra, pokojna tetka Bosiljka. Ona je za Božić spre­­mala pogaču „če­sni­cu“ u koju bi se stavljao sre­br­ni novac. To se radilo prvog dana Božića u rano ju­tro.

Smatralo se da će onaj ko nađe taj novac u sljedećoj godini biti sretan. Prije Božića bi u jednu po­sudu spremila pšenicu i dvije svijeće. Jednu trokraku (koja se sastojala od tri svijeće povezane u jednu) i jednu za mrtve. Trokraka svijeća se stavljala u žito i pali­la prije početka božićnog ručka koji je počinjao rano (mi­s­lim oko 8 sati u jutro), nakon što bi se muškarci vratili iz crkve.

Istovremeno se palila i druga svijeća namjenjena za mrtve.

Za Božić se obavezno klalo jagnje koje se pek­lo u pekari kod Sime Devića u jednoj velikoj tepsiji u koju se slivala masnoća što se cijedila iz mesa u toku pečenja, i to se zvalo kapljevina.

Iako smo u kući imali sto za kojim se svakog dana jelo i ručavalo, na Božić se obavezno jelo za sof­rom, koja se čuvala u podrumu, i u toku godine kori­stila za razvi­janje jufki za pitu.

Prije ručka, a po povratku iz crkve svi ukućani su se, uz čestitanje, „Hristos se rodi!“, „Vaistinu Hristos se rodi!“, mirbožili, što se radilo tako da su dvoje po dvoje, pružali jedno prema drugome kaži­prst desne ruke, i govorili, „mir, mir mir, božji pir“, dok im se vrhovi prstiju ne bi dotakli.

Inače u narodu je bio običaj da se prvog dana Božića svi koji su bili posvađeni, moraju pomiriti i da su svi dužnici trebali do Božića svoj dug izmiriti.

Ručak je počinjao tako što se u jedan tanjir na­lila kapljevina pomiješana sa medom. Taj tanjir je najprije išao okolo od jednog do drugog i svi su se u njemu ogledali. Smatralo se da će onaj koji vidi svoj lik na površini kapljevine doživjeti sljedeći Bo­žić, a onaj ko se ne vidi, u toku sljedeće godine će umrijeti.

Posle ogledanja svi su redom u kapljevinu pomje­šanu sa medom umakali komade odlomljene česnice i to jeli.

Može izgledati čudno da se slaže slana kap­ljevina i med, koji je sladak, ali se meni to tada nije činilo neukusno. Uostalom, to je bio jedan stari običaj koji se u našoj poro­dici održao od davnina sve do moga vremena.

Nakon što bi svako bar jedanput umočio ko­mad česnice u kapljevinu sa medom i to pojeo, poči­njao bi redovan ručak.

Na sofru se iznosila supa, ostala jela, peče­no jagnjeće meso, kolači i voće. Ručak je uz nazdrav­ljanje počinjao sa rakijom (obično bi se reklo: živima na zdravlje, a mrtvima pokoj duši), a na kraju se obavezno pilo vino, kojim su se, kada se ručak završi, gasile svijeće.

Kada ručak bude završen i sve se skloni, obi­čno bi svi legli da spavaju, jer po starim običa­jima, prvog dana Božića, nije bilo posjeta, drugog da­na se posjećivala najbliža rodbina, a trećeg kom­šije i prijatelji.

Jedina iznimka bio je polaznik. To je bio dje­čak koji bi u ruci donio jabuku, u koju je bilo zabodeno ne­koliko metalnih novčića. On bi došao da prvi če­stita Božić, da slučajno kakva žena ne bi toga dana pr­va došla u kuću, jer bi to bio baksuz. Polaznik je re­dovno počašćen i darivan, ali nije ručao zajedno sa ukućanima.

U našu kuću bi obično trećeg dana došao Ko­sta Popadić, i pred njega bi se iznijela rakija i pe­čena jagnjeća plećka. On bi fino sjeo za sto, a zatim bi nožem skinuo sa plećke sve meso koje bi uz priču i rakiju pojeo, a onda bi počeo da u plećku gata.

Sjećam se da, ako bi na najužem djelu plećke ostao komad žile, on bi to nazivao ular, što je zna­čilo da će godina biti bogata i berićetna, jer je ular naziv za kono­pac kojim se vodi konj.

Neki mali zarez na plećki, on bi nazvao „ra­ka“, što znači grob, a to je znak da će neko umreti.

Gledalo se dalje i kakve je boje plećka koja je na nekim mjestima znala biti modra. Šta je to zna­čilo, ne znam, ali znam da se uvijek tražio odgovor na pitanje da li će biti rata. Odgovor na pomenuto pitanje je bio važan, jer je posljednji rat (onaj 1914. godine) za Srbe u Bosni značio veliku patnju i nevolju.

Tetka Bosiljka je umrla pred sam rat 1941. Godine. Kažu da joj se Bog smilovao da ne doživi nove patnje i nevolje koje se ubrzo došle.

Autor: Branko Mićić/bastabalkana.com

http://www.kasmir.ba/index.php/katalog/