O našem najboljem košarkašu, Jusufu Nurkiću, zna se gotovo sve: karijera, upornost, uspon do vrha, do same NBA lige. Međutim, biografije su suhoparne, promakne tu dosta detalja koji ustvari i čine život i tek kad se sklope i kad se ima uvid u sve te životne kockice može se steći slika o nekome.
Tako je i sa pričom o Jusufu Nurkiću i njegovoj povezanosti sa Bugojnom, malo ko bi rekao da to dvoje imaju ikakve veze a imaju, itekako. Naime, otac Jusufov, Hariz Nurkić, iz Živinica, pohađao je policijski kurs u Bugojnu ratne 1995-te. Stvarala se nova država kojoj je bio potreban novi policijski kadar te je kroz naš grad prodefilovao veliki broj mladih ljudi koji danas obavljaju dužnost širom zemlje. Nastava se odvijala u Srednjoškolskom centru.
Nakon jednog predavanja komandir je pitao ima li neko nešto reći, pitati… Ustade delija od 213 cm visine i 150 kg težine te će:
– Može li se dobiti više hljeba, dobijamo malo hljeba?
Po završetku prišao mu je Haso Mlinarević, upoznali se i odveo ga kući, stanovao je tada u Karadžama, kod roditelja na ručak. Od tada počinje jedno veliko prijateljstvo. Stariji Nurkić je pomagao u polju, kupio sijeno (kažu da su vile u njegovim rukama djelovale kao viljuška u normalnim), izlazili… A mogao pojest… U posjetu mu je dolazila žena sa jednogodišnjim sinom koji će postati najbolji BH košarkaš. Ko zna, možda je u Bugojnu Jusuf napravio i prve korake. Prijateljstvo će se nastaviti i nakon rata sa uzajamnim posjetama, obje porodice su imale poljoprivredna gazdinstva.
Mali Jusuf je često dolazio ovamo, zavolio Hasu pa bi ga ovaj vodaj po Bugojnu, Donjem Vakufu i Čehajićima gdje su Mlinarevići, u tradiciji svog prezimena, obnovili mlin. Iz tog vremena je i naslovna slika. Na drugoj se vidi kako Nurkić senior drži Hasu kao perce iako ovaj nije bio baš sitne građe.
Haso je otišao prerano, pretprošle godine. Na dženazi među hiljadu ljudi isticao se lik dvometraša od 150 kila. Ljudi su ga podozrivo gledali, pitajući se ko je taj neznani delija. Bio je to Hariz Nurkić. Došao bi i Jusuf ali Amerika je bila predaleko.
Napisao, Senad Jusić Čupo
