Povodom Dana državnosti Bosne i Hercegovine u JU KSC Bugojno će se 23.11.2019. okončati konkurs za dodjelu nagrade „VII Bugojanska vaza“ za najbolju kratku priču u BiH.
Program „VII Bugojanska vaza“:
- 18,00 sati – Mala sala KSC Bugojno – Razgovor o savremenoj književnosti u BiH; učesnici: Magdalena Blažević, Darko Cvijetić i Nedžad Ibrahimović.
- 18,45 sati – Dodjela nagrade „VII Bugojanska vaza“.
Istim povodom, u Umjetničkoj galeriji KSC Bugojno biće upriličeno otvaranje izložbe „(T)ko sam ja“ Huseina Šljive i Salihe Hajrić. Otvaranje izložbe je u 19,00 sati.
U osvrtu na izložbu, koji je sastavni dio kataloga priređenog za zajednički konceptualni eksperiment Salihe i Huseina, Vahid Duraković je napisao:
„Ni ljepota više nije ljepota, a ni moral više nije moral“
Kombinirajući izdate rodne listove s lokalnim, regionalnim, nacionalnim i državnim simbolima Šljive Huseina sa začudnim maskama Salihe Hajrić, autori izrežiranom konceptualnom formom propituju i istražuju put do svog JA, put do svog identiteta, put do svog bića takvog kakvo jest. A kakvo jest, teško je naći odgovor kao i na bezbroj pitanja u savremenom bh. društvu.
U složenom etno-nacionalnom bosanskohercegovačkom habitusu pitanje identiteta dominira u društveno-političkoj praksi u posljednjih trideset godina i predstavlja ključni problem za postizanje afirmativnog društveno-političkog konsenzusa, što Šljivo sjajno ilustrira grbovima i zastavama koje se kalame na njegov rodni list. Diskurzivnim odnosom prema povijesti političke elite u Bosni i Hercegovini mitologiziraju nacionalnu prošlost da bi homogenizirali „svoje stado“ radi zadržavanja vlasti. U procesu homogenizacije veliki značaj se posvećuje nacionalnim simbolima. Personificiranje nacionalnih zajednica putem partikularnih simbola, zanemarujući sveukupnost života i specifičnost historijskog habitusa bosanskohercegovačkog čovjeka, predstavlja formalno-pravno i duhovno nasilje nad bh. identitetom. Svođenje ljudskog identiteta na religijsku i etno paradigmu je postala dominantna praksa etno-nacionalnih političkih elita. Koristeći „etno-intelektualce“ i „halal-intelektualce“, koje odlikuje spremnost na podaništvo etno-nacionalnim nomenklaturama, političke elite retrogradnim djelovanjem nastoje da sve što ima veze s bosanskohercegovačkim bićem i bosanskim duhom unište stvarajući nove anahrone identitete, koji odvojeni od svoje suštine, poput mumije lebde u nacionalističkom bosanskom vazduhu.
Hajrić u svom pojašnjenju koncepta rada naglašava da je Maska koju stvara „put čišćenja i obraćanja, kao i novog početka rađanja, započeti sam od sebe, priznati sebi istinu o sebi, prihvatiti sebe.“ Zanimljivo je da Hajrić koristi inverzni put do same sebe jer je put do sebe „trasiran“ odbacivanjem svih maski koje koristimo u različitim javnim istupima. Odbacivanjem „trasiranog“ puta do sebe, Hajrić nam plastično ukazuje da čovjek više nije u stanju da skine sve svoje maske te traga za maskom koja bi bila najbliža ljudskoj suštini, nama takvima kakvi jesmo. Analizom struktura i oblika Hajrićevih maski, vidljivo je da ljudsko lice predstavlja samo pozadinu maske, a na njenoj površini dominira nesklad i konfuznost, odnosno neartikulisanost. Tim konceptom Hajrić postavlja pitanje sama sebi a i svima nama: Da li je čovjek u tolikoj mjeri izobličio svoje lice, da je na njemu više nemoguće prepoznati istinu? Odnosno, da li je istina moguća još samo u umjetnosti, ili je i ta umjetnost samo još jedna maska istine. Ako usporedimo skulpture „Dorifor“, kao oličenje muške ljepote, i „Miloske Venere“, kao oličenje ženske ljepote, iz antičkog perioda s maskama-skulpturama Salihe Hajrić, uočit ćemo svu zbunjenost i izgubljenost savremenog čovjeka u tom postmodernističkom pluralizmu vrijednosti. Ni ljepota više nije ljepota, a ni moral više nije moral.
Nastajući iz dvije samostalne izložbe u novom konceptu, izložba „Identitet & Maske“, Salihe Hajrić i Šljive Huseina predstavlja novu vrijednost koja je suptilnija, sugestivnija i likovno mnogo bolje artikulisana od realiziranih pojedinačnih izložbi.
