Sjećanje III O Vrbo srećno drago selo moje
Očeva kućo moj domaći kute!
Da zbog nauke otrovnice ljute,
Ne pođoh dalje od baštine tvoje
Franc Prešern
Halalte mi.
Sjedila si na kauču, skoro kroz maglu mogu da dozovem tvoj dragi lik. Bila si prešla 70-u, pomalo oronula, Na tvom licu se još mogao vidjeti trag nekad lijepog lica. Dugogodišnja bolest srca te iscrpila. Ipak se nisi predavala.
Od tvoje četrdesete godine srce ti nije normalno kucalo. Posjećivala si liječnike, a zadnjih godina uzimala lijekove. Za par zadnjih godina si boravila u bolnici. Znala si ponekad da kažeš “Stavi ruku” pokazujući na grudi, što si i ovog puta rekla. Stavila sam ruku i osjetila nenormalne otkucaje tvoga srca.
Nedugo poslije toga rekla si mi “Halalite mi”. Uzvratila sam: Šta ćemo mi tebi halaliti, halali ti nama. Nisi ništa rekla na to.
Žao mi je i žaliću do kraja života što ti ne rekoh; Majko ima toliko toga da ti nama halališ. Tvoje mlijeko kojim si nas petoro hranila, tvoje neprospavane noći bdijući nad nama, tvoje promrzle ruke perući pelene i našu dječiju odjeću, tvoje rano ustajanje kad smo pošli pohađati školu.
U selu su bila samo četiri razreda osnovne škole, a ti i otac ste željeli da bar završimo tada nižu pa onda višu gimnaziju. To je značilo putovati osam kilometara do škole i osam nazad. Samo kilometar i pol od nas je prolazio Ćiro ali karte su bile skupe. Otac je znao proprtiti duboki snijeg, ponekad visok i metar i pol. A malo dalje vec je neko bio prošao pa smo mogli nastaviti put sami. Nekad si ti i babo uspjeli nekako da nam kupite karte za voz kad su putevi bili zavijanim snijegom.
Budila si nas tek kad je već kuhinja bila zagrijana (sjetim se onog šporeta zidanog od cigle, što si ga ti zvala did, najviše zato što je zauzimao veliki prostor). Prvo si splela moje duge pletenice. Ječmena kahva sa mlijekom je bila pripremljena sa kockom jednom ili dvije šecera i sa jarkom ponekad tog jutra ispečenom. Bilo je tu ponekad šljivovog gustog pekmeza. Pripremala si nam komadić jarke ili somuna zamotanog u novinski papir jedini što smo imali jer je babo mene ponekad zamolio da kupim novine (u to se vrijeme vodio korejski rat). Stavljala si nam po par jabuka u torbu. Bile su to sanabije. Imali smo tri, vec stara visoka stabla. Više puta sam poslije tražila da ih kupim,ali nisam našla. Imali smo stabla jabuke ciganke, pa cvjetače ili zvečarke.
Sa prvim zimskim danima kupili ste nam hlače i gumene čizme. Bilo je to od novca od prodanih jabuka i šljiva, a i rakije pečene od šljiva. Kazan je otac posuđivao od komšije, koji mu je ujedno i pomagao.
Oh, puno toga je u mom sjećanju.Ti si mi majko dala svoj kaput koji je sašiven od tvoga zara, koji je bio zabranjen da se nosi u komunističkom režimu. Moja draga nena. tvoja majka mi je dala kaput koji je bio malo tijesan, a isti joj je ostavila učiteljica Hašmeta zvana Seka koja je za vrijeme njenog službovanja u našem selu stanovala kod nje.
I završih ja nižu pa onda višu gimnaziju, a brat sljedeće godine. Bio je mlađi godinu i pol od mene. Moja priča ne bi bila potpuna da ne spomenem vaš mukotrpan rad i vaše odricanje da biste svoju djecu osposobili za život. Ti si majko radila neke poslove što i nije bio ženski posao u to vrijeme. Poslije kosidbe trebalo je uplastiti sijeno ili žito. Plastila si dok ti je otac dodavao sijeno ili žito. Pored kućnih i poljskih poslova uređivala si cvjetnjak. Tu je bio jorgovan, ruže, (od čijih si kruničnih listića pravila mirisni sok), jagorčevina, katmari, ljiljani žuti i plavi zvani zambak, ruta, primak i još mnogo prekrasnog cvijeća. Ljubav prema cvijeću sam valjda naslijedila od tebe. Ne mogu da ne spomenem vaznu punu mirisnog jorgovana u velikom ganjku poslije tvog proljetnog spremanja kuće. Prvo je to bilo čupanje vune iz dušeka pa krečenje kuće. Ta slika jorgovana je još svježa u mom sjećanju.
Zaposlih se ja. Slala sam molbe i obilazila kapije najveće bugojanske tvornice, ali bez rezultata. Konačno dobih posao u manje poznatoj tvornici. Nisam baš bila sklona radu sa brojkame te po nagovoru jedne kolegice sa posla upisah tada popularan kurs za učitelja u većem gradu niz Vrbas. Polaznici završene gimnazije su dobijali stipendije za tri mjeseca koliko je trajao kurs, s tim što se moralo raditi u nekom selu kojeg je općina odredila.
Ti i otac se niste protivili. Selo u kojem dobih posao imalo je makadamski put a preko planine se moglo doći do vas. Uvijek ste bili tu da mi pomognete. Preko planine ste mi poslali posteljin koju je na konju donio Brišo iz ciganske mahale.
Ti si me majko druge godine posjetila. Odmah na kraju školske godine vaša kćerka se promjeni. Vindjaknu koju ste mi vi kupili zamjeni kaputom pa još nekom garderobom za ljeto. Reklo bi se od skromne djevojke postade druga djevojka. Trebala sam da vam pomognem, a nisam ili je to bilo vrlo malo. A vi ste trebali školovati još mlađu djecu. Nisam ja bježala od vas niti od kuće. Odradivši godinu i pol u školi, koliko sam bila obavezna zbog stipendije , konkurisala sam u obližnjoj školi blizu vas. I tada je izostala moja pomoć. Dala sam da mi se šije novi kaput, mada je bio dobar i stari. Otac jednom reče “Neka ti imaš za sebe, da ja ne moram da brinem za tebe”. Nisam razmišljala o udaji što mnoge djevojke u tim godinama žele. Nije to bila neka plaća u tadašnjoj prosvjeti, ali ja počeh da štedim. Imala sam želju da nastavim školovanje na fakultetu. Poslije dvije godine štednje upisah ja Tehnološki fakultet. Prva pogrešna odluka u mojim mladalačkim godinama.
Ima jedna divna poema od poznatog američkog poete Roberta Frosta “The road not taken” (Put koji nije izabran). Dva su puta pred mladim čovjekom, jedan je utaban, prohodan, a drugi pokriven žbunjem i trnjem. Eh, ja izabrah manje prohodan put.
Poslije dvije godine rada i štednje upišem se na Tehnološki. Nije baš išlo kako sam planirala. Ne uspijeh da dam uslov za upis u drugu godinu. Ušteđeni novac mi nije dozvoljavao da vrijeme provedem spremajući ispit koji je bio uslov. Nađoh posao u školi. Bez obzira što ne upisah drugu godinu, nisam odustajala od moje nakane da završim fakultet.
Potraja moja pečalba po selima i čaršijama naše Bosne, a sa ušteđenim novcem ponovo na fakultet.Vraćala sam se ja kući svakog ljeta i svakog praznika.
Kad sad razmišljam o mojoj odluci da studiram ne mogu da shvatim što me inspirisalo da u takvim uslovima nastavim školovanje.
Poslije mnogo godina kad sam radila u Iraku jedna kolegica sa Fakulteta mi u pismu napisa: “ Hoću više: Hoću više od jutra. Hoću više od sutra”. Jeli to nešto bilo u mojoj glavi. Znam jedino da se sada kajem i ne mogu sebi oprostiti moje želje i odluke.
Poema pomenutog poete Frosta se završava sa uzdahom. Prijatelj poete Frosta ga upita: Kako bi se poema završila da je mladi čovjek izabrao prohodni, utabani put. Poeta reče: “I tada bi se poema završila sa uzdahom”.
Tako ja godinu radim i štedim novac da bi upisala sljedeću godinu. Poslije jednog nepoloženog ispita razočarana sam otišla da radim u jednom bosanskom gradiću.
Tu počinje novo poglavlje u mom životu. Ja to zovem sudbinom, mada mi često sami režiramo naše sudbine.
Bilo kako bilo poslije izvjesnog vremena dipomirah ja, i počeh da radim moj novi posao. Bilo je to u gradiću blizu vas tako da sam vas posjećivala skoro svakog vikenda. Ti i otac ste uvijek imali snage da oprostite. Otkud vam je bila ta velika plemenitost i ljubav koja se rijetko sreće kod ljudi.
Bez obzira na razliku u godinama postojala je ljubav i poštovanje jednog prema drugom.
Kako to vrlo često biva, nedugo poslije očeve smrti nestalo je poštovanja prema tebi majko. Promjeni se puno toga. Jedino si ti ostala ista. Svima si bila na usluzi. Nisi imala snage da kažeš dosta je toga. Šutila si i patila. U tvojim poznim godinama si našla smirenje u ručnom radu. Tako si isheklala pet velikih stolnjaka i par malih za svojih petoro djece. Uvijek si davala, a nisi ništa tražila.
Amajlija
Prilikom jedne moje posjete upita me: Hoćeš li ti ovu Amajliju. Znala je da je ona bila ta koja me je naučila čitati Kuran i koja sam Hatmu završila. Uzela sam Amajliju. Uvijek mi je pri ruci i na svim mojim putovanjima. Želim da završi kod nekog od njenih unuka, ako ne onda u biblioteci nekog Islamskog centra.
Mahrama
Jednog dana slažući svoje rublje upita me “Hoćeš li ti ovu mahramu”. Bila je to mahrama od kašmira sa osnovom crvene boje. Nije je nosila. Reče: Neko mi je poklonio i nije za mene. Prije sam je nosila oko vrata, a sada često na glavi. Jednu tvoju mahramu sam uzela poslije tvoje smrti. Ista je od kašmira i skladnih je boja. I sama je i sada nosim.
Ćilim
Bilo je to prije dvije ili tri godine prije nego čto ćeš nas napustiti zauvijek. Prilikom jedne moje i moga sina posjete iznijela si prekrasan starinski ćilim sa lijepim tradicionalni dizajnom rekavši: Ovo je za Edina. Ćilim sam odnijela u vikendicu na planini sa namjerom da jednu sobu uredim na bosanski tradicionalni naćin.
Sa ratom su počele prve krađe. Ljudi pokazaše svoje pravo lice.
Uspjela sam uzeti ćilim te po snijegu i poledici donijeti u stan. Stan sam morala napustiti poslije trećeg sukoba u gradu. Ljudi koji su boravili odnijeli su većinu stvari. Ćilim je ostao. Prenijela sam ga kod mojih. Napisati kakva je bila sudbina meni dragog poklona bilo bi neshvatljivo onome tko bi čitao moju priču.
Ti i otac ste često u mojim mislima. Ponekad se noću budim sa mislima na vas dvoje i na moje mladalačke odluke.
